ODNOS RODITELJA PREMA DJECI


Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, naročito tokom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da dijete sve manje brine i razmišlja o školi, poučeno iskustvom- da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji reagirati. Tako djeca propuste usvojiti radne navike i preuzeti brigu o školi što obično dođe na napletu pri prelasku u srednju školu. Evo nekoliko korisnih savjeta:

1.ODGOVORNOST ZA UČENJE I ŠKOLU JE NA DJETETU

–Roditelji trebaju postupno, u skladu sa uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. To znači da dijete počne samo spremati torbu za školu, brinuti o zadaći (što ima za zadaću, je li napisana ili nije), podizati knjige za lektiru iz biblioteke, navijati sat i samo ustajati na vrijeme. Važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizilazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne ubija volju za učenjem već djeluje motivirajuće.

2.SLUŠANJE UMJESTO PRIGOVARANJA I STALNIH SAVJETA

- Vrlo česta, iako dobronamjerna, greška roditelja je konstantno ispitivanje, prigovaranje djetetu i dijeljenje savjeta na svakom koraku. To ometa komunikaciju na svim poljima, no vezano za školu i učenja djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njega/nju čine mama i tata i da je najbolje ako samo poslušaju što im je rečeno. Starija djeca često shvate da ne moraju ni poslušati već samo šutjeti i praviti se da slušaju. Vrlo često takav odnos razvija pasivan otpor kod djece, tako da ćete čuti da kažu „Da, da, razumio sam“ prije nego i završite rečenicu ili primijetite da odsutno klima glavom gledajući u televizor.Cilj roditeljstva općenito je osposobiti dijete da postane samostalna odrasla osoba, a dio toga je samostalnost u školi, bilo po pitanju učenja i brige za uspjeh, tako i po pitanju odnosa s vršnjacima i učiteljima.

3.PODRŽAVATI, OHRABRIVATI, POŠTOVATI

- Važno je ne razviti ili barem na vrijeme zamijeniti loše navike kritiziranja, prigovaranja, prijetnji i potkupljivanja djeteta. Umjesto toga dijete je potrebno podržavati, ohrabrivati, poštovati i vjerovati u sposobnosti djeteta da će samo savladati probleme i uspjeti u onom što želi.To bi značilo prekrižiti u svom ponašanju izjave kao što su: „Kako ti se to moglo dogoditi?“, „Ne budi glupa!“, „Opet ti nemaš zadaću“, „Kako to ne razumiješ!? Uključi malo mozak“ i slične koje djetetu ruše samopoštovanje i samopouzdanje te demotiviraju za bilo kakve daljnje pokušaje. Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija na pogreške, usmjerenost na dijete, a ne na svoje osjećaje- važni su za djetetovu motivaciju za daljnji rad.

4.REALNOST NASUPROT PERFEKCIONIZMA

- Djeca koja imaju dojam da nikad nisu dovoljno dobra, da je četvorka loša ocjena i „Zašto nisi dobila 5, tako ti je malo falilo?“ završe ili kao perfekcionisti ili potpuno demotivirani za učenje i rad- jer „ionako neće biti dovoljno dobro“.Iako su perfekcionisti često uspješni u školi, to nije dobar izbor, jer ni sa jednim svojim uspjehom nisu zadovoljni- jer nikad nije savršeno, a perfekcionizam je karakteristika koja često vodi u kasnijem životu prema depresiji.

5.POMOZITE DIJETU DA STEKNE ZDRAVE RADNE NAVIKE

- Djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje, treba imati mjesto za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza te da se nagrađuje nakon obavljenog posla- izlaskom van sa prijateljima, igranjem video igrica, odlaskom u kino ili zabavom sa roditeljima. Navika ponavljanja nakon škole i svakodnevnog učenja po malo pomaže da dijete ostane uspješno u školi i kada gradivo postane teže i obimnije, a ispitivanje u školi rjeđe.

6.POTIČITE UČENJE S RAZUMIJEVANJEM

- Učenje napamet čini učenje bilo kakvog gradiva nalik učenju napamet telefonskog imenika- dosadnim, teškim i besmislenim. Potičite dijete da postavlja pitanja zašto je to tako, kako je do toga došlo i da nađe smisao u onom što uči. Treba im pomoći da nađu korisnost onog što uče, kakve to ima veze sa drugim već naučenim gradivom, kakve veze ima sa svakodnevnim iskustvom.

7.ŠKOLA JE VAŽNA, ALI TO NE PODRAZUMIJEVA SAMO OCJENE

- Djecu svakodnevno pitaju što je bilo u školi, ali odgovori koje traže su isključivo usmjereni na ocjene i postignuće. A u školi se događajoš puno toga, prijatelji , zaljubljivanja, odnosi sa učiteljima, zanimljivi i dosadni časovi...A tu su i igricekoje igraju i događaji s vršnjacima izvan škole. Sve to bi djeca rado pričala ako bi ih roditelj saslušao sa zanimanjem i bez procjenjivanja. Za održavanje povjerenja i kvalitetnog odnosa s djetetom važno je ne ispustiti iz vida da oni imaju još života i izvan škole i ocjena. Nije uvijek tačna, česta roditeljska pretpostavka: „dobre ocjene = sve je u redu“. Održati odnos povjerenja s djetetom, vođenje povremenih i naoko beznačajnih razgovora o igricama ili kasnije muzici i filmovima su put za zadržavanje povjerenja koje će pomoći da dijete dođe i kad bude trebalo „ozbiljan“ razgovor ili pomoć kad je u problemima. Slušajući te „obične“ teme pokazujemo djetetu da nam je stalo do njega i ono tako doživljava da je vrijedno i da je roditelj zainteresiran za njega/nju te će imati povjerenja i doći po pomoć kad bude stvarno važno.