primjenjuje kao jedna od primarnih u odgojiteljskoj struci.
Rousseau se zalagao za uvođenje što prirodnijeg odgoja.
Jacques Rousseau-ova knjiga Emil ili o odgoju je klasično djelo filozofije odgoja koje iznosi neke i danas aktualne zamisli o reformi školstva, a između ostalog ističe važnost povratka prirodi. Za jedan suvremeni pristup odgoju koji nastoji pružiti poticaj i potporu razvitku djetetove osobnosti, nezaobilazan je Rousseauov zahtjev za povratkom prirodi.
Vrijednost i utjecaj Rousseauovih pedagoških pogleda možemo oslikati Goetheovom tvrdnjom da je knjiga "Emil" Evanđelje za odgojitelje.
Za Rousseau-a čovjek je po prirodi dobar, razuman i slobodan i zbog toga dijete treba pustiti da se razvija u skladu s njegovom prirodom, a učiti treba u prirodi i od prirode. Tako se razvijaju osobe zdrava tijela i duha, sposobne da stupe u odnose istinske građanske slobode, jednakosti i ravnopravnosti. Polazeći od toga da je čovjek po prirodi dobar, ono najviše što se za svakog čovjeka može učiniti je ne ometati prirodni razvoj njegovih sposobnosti. To je temeljno načelo Rousseauove filozofije odgoja. Slijedeći Rousseau-a, trebali bismo zaštititi srce od poroka i duh od zablude, a k vrlini i istini čovjek teži po svojoj naravi.
Krivo bi bilo zaključiti da Rousseau nije poznavao i uvažavao vrijednost kulture. On je tražio i svojim duhom još uvijek traži da društvene uredbe, znanost, vjera i sve drugo budu u živoj svezi s cijelom dušom, da iz nje proizviru neposredno, nedužno, nesebično, požrtvovno i dobrohotno.
Povratak prirodi znači povratak na put prirodnoga razvoja. Nije ni čudo da su baš mladi najžešći buntovnici, jer su u toj prijelaznoj dobi iz dječje prirodnosti u odraslu neprirodnost prisiljeni prilagoditi se ograničavajućim okvirima kulture u kojoj su odgajani, a to niti je prirodno niti zdravo, a kamoli poticajno. U tom je smislu također sveprisutna, sentimentalna čežnja, intelektualaca i nas drugih, našla podršku, ako ne spas, u Rousseauovim spisima, prije svega u "Novoj Héloisi", kao i u inim drugim multimedijalnim opisima prirode, koji nas zanose idilom bujnih šumaraka i proplanaka te divljinom neukroćenih predjela naše Zemlje. Ali, ništa ne zamjenjuje sam boravak u prirodi, njene opijajuće miomirise, utješne zvukove i šumove, oku prijatne vedute, koje nas inspiriraju i uravnotežuju. Da se razumijemo, povratak prirodi nikako ne podrazumijeva nazadovanje i primitivizam, već povratak izvoru koji nas napaja energijom potrebnom za istinski ljudski napredak.
Rousseau je bio uvjeren, da je čovjek od svog tvorca obdaren sposobnošću prirodnog usavršavanja, koja je tu prirođenu sklonost učinila kako dužnošću, tako i prirodnom nužnošću. Ali, to prirodno usavršavanje je sputano neprirodnim napretkom. Ovakav ljudski razvoj, koji uključuje industrijske, tehnološke, gospodarstvene i ostale napretke je uzrokovalo devastirajuće razaranje prirode i međuljudskih odnosa. Prema tome, pitamo se kome koristi sav taj napredak? Priroda očigledno nema koristi od takvog razvoja. Ona mu se protivi klimatskim poremećajima, potresima, vulkanskim erupcijama, olujama i sličnim. A što je s nama, koristi li nama taj napredak? Možemo sebi više toga priuštiti, ali šta je s ostalim - jesmo li sretniji, ispunjeniji, duhovno i emocionalno napredniji? Jesmo li uopće pametniji? Ako jesmo, zašto stalno koristimo izreke i poslovice ljudi iz starih vremena? Jesu li oni bili pametniji ili smo mi? Očito je da je otuđenje od prirode dovelo do raznih nepogoda uključujući duhovnu zakržljalost.
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt