UČITELJI I NASTAVNICI KAO NOSITELJI PROMJENA U RESPONZIVNIM ŠKOLAMA

Obrazovanje se može smatrati jednim od ključnih procesa u društvu jer utječe na osobne živote građana te na društvenu koherenciju nacionalnih društava kao i na gospodarsko ostvarenje Europe kao cjeline. Zbog ove su ključne uloge očekivanja u području obrazovanja visoka i obuhvaćaju poboljšanje obrazovnih rezultata, bavljenje migracijom i segregacijom, smanjenje ranog prekida školovanja, stvaranje kontinuiteta u putanjama učenja itd.
U pogledu svih ovih društvenih i političkih očekivanja za odgovor su naposljetku zaduženi učitelji i nastavnici jer su dužni uključiti sve ove ciljeve u svoju svakodnevnu praksu.

Mnogi se učitelji i nastavnici suočavaju s tim izazovom u svojem svakodnevnom radu. Žele biti nositelji promjena za svoje učenike kako bi im pomogli da pronađu svoje mjesto u životu te ih pripremili za stalno mjenjajuću budućnost. Za takvu ambiciju kao što je utjecaj na život učenika, potrebno je stalno i kritičko razmišljanje o strategijama koje koriste te o učinkovitosti njihove intervencije prema učenicima. Ti su učitelji i nastavnici usredotočeni na stalno poboljšanje svojih nastavnih strategija i kao takvi su nositelji promjena za sebe kao i za svoje kolege. Stalno nastoje razvijati svoj način rada koristeći svoju stručnost i mreže kako bi se pronašla odmah primjenjiva rješenja.

Međutim, ti se učitelji i nastavnici suočavaju sa složenim paradoksom:

U mnogim zemljama, vlade smatraju da su učitelji i nastavnici odgovorni za pretvaranje društvenih i političkih težnji u nacionalne akcijske planove. To dovodi do propisanih nacionalnih inovativnih planova, strogih smjernica o kurikulumu te do detaljne kontrole kvalitete kroz inspekcijske režime i učiteljima i nastavnicima ostavlja se malo slobode za osmišljavanje kurikuluma. Istovremeno, mnogi političari smatraju da je za njihova visoka očekivanja o učiteljima i nastavnicima potreban visokoobrazovani i stručni nastavnički kadar, što primjerice dovodi do sve veće potrebe za podizanjem razine kvalifikacije svih učitelja i nastavnika na razinu magisterija.

Visokokvalificirani stručnjaci ne uklapaju se dobro u birokracije koje su usmjerene k nametnutim formatima i kontrolama. Stroge smjernice o kurikulumu nisu u korist tih učitelja i nastavnika. Žele da im se vjeruje u pogledu stvari koje rade i razvijaju. Međutim, povjerenje se temelji na dvjema ključnim kvalitetama: kompetenciji i namjeri. Učitelji i nastavnici koji žele da im vlade vjeruju trebaju biti otvoreni i transparentni na dva ključna načina: 1) obavezuju se razvijati svoje vlastite profesionalne i obrazovne kompetencije; i 2) obavezuju se djelovati za dobrobit učenika te da te mlade ljude pripreme za njihovu ulogu u društvu.

Stoga je stvaranje obrazovanja koje utječe na osobne živote te pridonosi koherentnim društvima i naprednim ekonomijama izazov kako za učitelje i nastavnike tako i za vlade.

Učitelji i nastavnici trebaju razvijati ne samo svoje pedagoške i didaktičke kompetencije već i kompetencije povezane s obrazovnom promjenom, uključujući kritičku analizu te osmišljavanje i provedbu kurikuluma.

Vlade trebaju poticati i podržati učitelje i nastavnike u razvoju tih kompetencija kroz njihovu nastavničku karijeru – kompetencija koje zapravo često nisu ili su samo na ograničeni način uključene u kurikulum početnog obrazovanja nastavnika. I vlade trebaju prepoznati te kompetencije kao i predanost učitelja i nastavnika dajući im samostalnost i vjerujući u njih prilikom primjenjivanja njihove stručnosti u kolaborativnom razvoju kurikuluma kojima se zadovoljavaju potrebe učenika i društva.

Povjerenje je opravdano jer učitelji i nastavnici koji su kompetentni djelovati u svojstvu nositelja promjena važan su uvjet za škole koje su adaptivne i responzivne. Te škole neće trebati detaljne smjernice o inovacijama u pogledu kurikuluma, no same su u stanju utvrditi izazove i na njih odgovoriti na najbolji mogući način.

Autor teksta Marco Snoek obavlja dužnost profesora razvoja učitelja i nastavnika te školske inovacije u Centru za primijenjeno istraživanje u području obrazovanja Univerziteta primijenjenih nauka u Amsterdamu. Također predstavlja Nizozemsku kao član Radne skupine za škole u okviru ET 2020 Europske komisije.