POSLJEDICE NEPOVJERENJA U VAKCINE

Nešto se dešava u Bosni i Hercegovini, ali i u čitavom regionu Balkana u pogledu stavova prema vakcinaciji. Obuhvati imunizacije opadaju te to pogoduje izbijanju epidemija, pogotovo epidemija morbila (tzv. „male ospice“, u narodu je bolest poznata i kao krzamak) te velikog kašlja. Zapravo radi se o globalnom fenomenu nepovjerenja u medicinu zasnovanu na dokazima, a naročito na aspekt imunizacije. Slične stvari se događaju širom svijeta, i u Evropi i u SAD te se može govoriti o „hot spots“: oblastima u kojima je ovaj fenomen izrazit.

Nedavno je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila upravo nepovjerenje u vakcine kao jednu od 10 najvećih opasnosti po globalno zdravlje i zdravstvo, uz zagađenje zraka, klimatske promjene, epidemije gripe i rezistenciju na antibiotike.

Sam pokret osoba koje se protive vakcinama ili dovode u pitanje efikasnost vakcina kao sredstva prevencije određenih bolesti zove se antivakcinalni ili, možda malo manje u duhu našeg jezika, „antiveks pokret“. Ova tendencija je postojala otkako postoje i vakcine i vakcinacija: 1796. britanski ljekar Edward Jenner je inokulirao dječaka Jamesa Phippsa u cilju zaštite od velikih boginja, a već 1802. javljaju se antivakcinalni pamfleti i počinju rasprave o tome kako bi Jennerova vakcina mogla pretvoriti ljude u krave.
Međutim, velike boginje su bile bolest koja je harala širom svijeta i čitave porodice su bile žrtve virusa koji uzrokuje ovu bolest. Oni koji bi velike boginje preživjeli, ostajali su unakaženi užasnim ožiljcima nakon plikova, koji su jedan od simptoma bolesti. Vlada Velike Britanije shvata važnost inokulacije protiv ove strašne bolesti i 1841. godine uvodi tzv. „Akt o vakcinaciji“. Prema ovoj odluci vlade, vakcinacija stanovništva protiv velikih boginja postaje obavezna, a odbijanje vakcinacije bi se kažnjavalo novčano. Kao što to obično biva, ljudi su se počeli buniti protiv ove prakse. Treba razumjeti kako je u to vrijeme mnogo manje ljudi bilo u mogućnosti otići kod ljekara, industrijska revolucija je tek počela i mnogi ljudi su danonoćno radili za vrlo male nadnice te je svaki „udar po džepu“ i prijetnja novčanom kaznom predstavljala razlog za negodovanje.  Oponenti vakcinacije su pokazivali izuzetan stepen neprijateljstva prema novouvedenoj praksi, a osnovali su i prve lige za borbu protiv Akta o vakcinaciji, pokrete koji su preteče današnjeg antivakcinalnog pokreta.
Ipak, zahvaljujući vakcinaciji, čovječanstvo je pobijedilo velike boginje: 1979. godine proglašena je eradikacija velikih boginja, a ubrzo se prestalo i sa sistemskom imunizacijom protiv ove bolesti. Naime, ovo je bilo moguće zbog toga što virus velikih boginja napada samo čovjeka i nema prirodnih rezervoara poput nekih divljih životinja u kojima bi virus mogao da se razmnožava i pravi „zalihu“. Virusi, za razliku od bakterija, ne mogu preživjeti bez domaćina te je onemogućavanje virusu da zarazi ljude ujedno i stavilo bolest pod kontrolu.

Još su dvije virusne bolesti kandidati za eradikaciju: dječija paraliza (poliomijelitis) i male boginje. Eradikacija polija je veoma dostižan cilj i to bi se moglo desiti još za našeg vremena iako se s vremena na vrijeme događaju slučajevi zaraze, ponajviše u zemljama u kojima je oslabljen zdravstveni sistem zbog socijalne nesigurnosti usljed određenih faktora. To se dešava u područjima ratnih sukoba, sa lošom infrastrukurom cesta, u područjima pogođenim prirodnim katastrofama ili socijalnim nemirima.
Međutim, morbili, premda idealan kandidat za eradikaciju, još dugo neće biti pobijeđen, a razlog tome je sve manji stepen obuhvata vakcinacijom sa dvije doze MPR vakcine (MPR je skraćenica koja označava da ova vakcina sadrži komponente protiv morbila, zaušnjaka tj. parotitisa i rubeole). Prva doza se daje sa oko 12 mjeseci, a druga pred polazak djece u školu, jer je tako najbolje: djeci slabi imunitet koji prirodno stječu od majke nakon godinu dana, te je to krajnje vrijeme da se da prva doza vakcine, dok je drugu dozu idealno dati prije polaska u školu. Čini se da roditelji izbjegavaju odvesti dijete na vakcinaciju ovom vakcinom jer su načuli neke zbunjujuće stvari. Naime, jedno vrijeme je bilo aktuelna studija britanskog gastroenterologa Andrewa Wakefielda, koji je na veoma malom uzorku i vrlo lošim dizajnom same studije pokušao nametnuti mišljenje kako postoji veza između MPR vakcine i autizma.

Jasno je da će roditelj učiniti sve kako ne bi upropastio sreću i zdravlje svog djeteta te su roditelji, prestravljeni ovom dezinformacijom koja se nekontrolisano proširila medijskim prostorom, počeli odbijati upravo ovu vakcinu. Ali, nakon talasa panike uzrokovane ovom studijom, danas poznate kao „Wakefieldova studija“, uslijedile su istrage te niz opsežnijih studija koje su pokazale kako ne postoji veza između autizma i MPR vakcine, te kako je spomenuta studija bila lažirana na više nivoa.

Naime, uzorak je bio mali (svega 12 djece), neka djeca su i prije istraživanja imala dijagnosticiran autizam, a sam Wakefield je bio u sukobu interesa jer je primio oko 55 000£ od organizacije  Legal Aid Board kako bi našao dokaze koji bi se upotrijebili protiv proizvođača. Zapravo, sam rad čak i ne dokazuje kako postoji veza između autizma i vakcina nego pokazuje kako djeca sa autizmom često imaju i probleme digestivnog trakta. Čak je nedavno pokazano kako su djeca koja imaju ASD (autistični spektar) sklonija i alergijama na određene namirnice, ali se rad o ovom problemu ograđuje od bilo kakvog ustanovljavanja posljedične veze ova dva fenomena.

Sam autistični spektar je poremećaj u razvoju nervnog sistema koji se očituje određenim oblicima ponašanja poput obavljanja repetitivnih radnji, problema u komunikaciji sa drugim osobama i niza veoma kompleksnih odstupanja od onoga što nazivamo normalni kognitivni razvoj. Također, ADS varira od relativnog blagih simptoma do veoma ozbiljnih. ASD je predmet istraživanja niza studija i, premda od ovom poremećaju razvoja ne znamo baš sve, znamo da na njegov razvoj utječe veoma mnogo faktora, kako mnoštvo gena, tako i mnošto malih sekvenci DNK koje nisu šifre za proteine, nego imaju neku vrstu regulatorne uloge.  Ako dođe do promjene na bilo kojem elementu koji ima utjecaja na razvoj nervnog sistema, može doći do razvoja simptoma iz spektra. Ipak, ove promjene imaju više veze sa samom DNK nego sa stvarima iz vanjske sredine. Ponekad, neki virusi u svom „divljem obliku“, mogu imati utjecaja na nervni sistem. Ali, u vakcinama se nalaze oslabljeni uzročnici koji nemaju potencijal za ovakvo djelovanje na nervni sistem.

Zapravo, veća je mogućnost da nešto pođe po zlu u toku infekcije, naročito infekcije upravo virusom morbila, nego usljed vakcine. Naime, u čak oko 30% slučaja infekcije morbilima dolazi do komplikacija, a kod 2 od 1000 oboljelih dođe do teških komplikacija. Nasuprot tome, komplikacije nakon vakcinacije MPR vakcinom , iako postoje, veoma su rijetke, a teške komplikacije, one kojih se roditelji najviše boje, mogu se desiti u 1 slučaju na otprilike 100 000 000 i više doza. Kada bismo stavili na tas mogućnost komplikacije usljed infekcije morbilima i komplikacije usljed vakcinacije, vakcinacija odnosi pobjedu u kategoriji bezbjednosti.

Nažalost, roditelji su skloni, pod dejstvom emocija, naročito jedne od najsnažnijih emocija – straha, djelovati iracionalno i odbiti vakcinaciju ili preskočiti termin MPR vakcine. Dešava se i da roditelji odgađaju vakcinaciju, upravo zbog toga što se znaci autizma vremenski preklapaju za vremenom kada se daje MPR vakcina. Nisu svi roditelji zagovornici antivakcinalne propagande i najčešće se dešava da su roditelji samo raspamećeni nizom pamfleta koji se šire internetom. No, zbog svega toga broj imunizirane djece konstantno opada, a time slabi i efekat „kolektivnog imuniteta“ prema kojem, ako je dovoljno pripadnika određene grupe imunizirano,  uzročnik bolesti je stavljen pod kontrolu i tako su zaštićeni i oni koji ne mogu primiti vakcinu, recimo djeca sa autoimunim bolestima ili teškim oblicima alergija na neki od sastojaka vakcina. U ovisnosti od epidemioloških osobina bolesti, procenat ljudi koji trebaju biti vakcinisani da bi se postigao ovaj efekat varira. Za morbile, potrebno je da 96-97% populacije bude vakcinisano.

Ono što se dešava u BiH, predstavlja razlog za zabrinutost: prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u nekim područjima FBiH, procenat vakcinisanih je tek​ oko 40% i opada Posljedice ovakve prakse već su viđene širom Evrope i SAD. Krajem jula 2016. u Ukrajini je svega 42% jednogodišnjaka primilo MPR vakcinu, što je rezultiralo epidemijom koja je pogodila oko 20 000 osoba , od čega oko 12 000 djece, a 11 osoba je preminulo usljed komplikacija morbila. Svjedočili smo i velikoj epidemiji u Rumuniji, u kojoj je oboljelo oko 14 000 osoba, mahom (oko 94.5%) nevakcinisanih, pri čemu je 57 osoba podleglo bolesti usljed komplikacija. Epidemija se praktično „prelila“ na Srbiju, a u periodu oktobar 2017. – 25. januar 2019.  godine su, prema izvještaju  Instituta za javno zdravstvo Srbije „Dr Milan Jovanović Batut“ zabilježena 5783 slučaja morbila. U 94% slučajeva u pitanju su bila nevakcinisane ili djelimično vakcinisane osobe. Zabilježeno je i 14 smrtnih ishoda ove bolesti. Također, epidemija je potresla i regiju Dubrovnika, dio Hrvatske sa najnižom stopom imuniziranih. Zbog nepovjerenja u vakcine, zabilježene su i epidemije širom svijeta, a posebno su velike epidemije na Filipinima (18 000 slučajeva) i epidemije 2018. - 2019. u Washingtonu i New Yorku.

U toku epidemije u Srbiji, počeli su se javljati i izolovani slučajevi morbila u BiH. Nažalost, glasovi protivnika vakcina i dalje su veoma prominentni, pogotovo na neformalnim platformama poput društvenih mreža te u komentarima na tekstove koji racionalno govore o važnosti imunizacije. Neke od stranica koje nude medicinski potkrijepljene odgovore o vakcinaciji te na kojima se skupljaju stručnjaci su FB grupa i pripadajuća FB stranica „Cijepljenje / Vakcinacija - grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice“ gdje roditelji mogu postaviti pitanja te blogovi Vakcine.ba ​i Examinus.

Ipak, uprkos bučnosti glasova protivnika vakcinacije te ponekad vrlo agresivnim nastupima u kojima se ljekare i one koji promovišu važnost imunizacije neosnovano i grubo napada i vrijeđa, roditelje treba pozivati da vakcinišu djecu i stalno objašnjavati kako vakcine, iako nisu savršene, ipak su najbolji način zaštite od određenih bolesti.