OBRNUTA UČIONICA U STVARNOM ŽIVOTU
Nedavno sam održao online predavanje nastavnicima o obrnutoj učionici. Ideja obrnute učionice nije nova, za nju se čulo poodavno i mora se priznati, zaintrigirala je pažnju učitelja željnih inovacije.
Zašto "obrnuta"?
Zar već dosta toga nije "obrnuto" u obrazovanju pa da još obrćemo učionicu?
Ali šalu na stranu, ta idaje je zlata vrijedna jer akcenat stavlja na aktivizam učenika.
Najprostije rečeno, obrnuta učionica kao pedagoški koncept, pomjera granice sa klasičnog poimanja učionice kao mjesta učenja novog gradiva, na aktivnost učenika kod kuće gdje se od učenika traži da se upozna sa novim gradivom.
Pri tome, nastavnik pomaže učeniku da shvati najvažnije dijelove gradiva - kod kuće, kreirajući pripremni materijal unaprijed i distribuirajući ga učenicima kako bi ga mogli u tišini svoga doma razmotriti, proučiti, istražiti.
Predlažem da o obrnutoj učionici pogledate više u ovom članku (Ideja obrnute učionice), a ja ću se sada osvrnuti na mišljenje harvardskog profesora fizike Erika Mazura koji je iznjeo jedno svoje zapanjujuće otkriće.
Profesor Mazur je poznat kao omiljeni profesor čija su predavanja dupke puna i koji svojim stilom predavanja izaziva oduševljenje studenata.Prof. Mazur kaže kako ga je slava ponjela i u jednom trenutku je bio veoma zadovoljan svojim statusom omiljenog profesora, a tome su svjedočile i ocjene koje su studenti davali profesorima o kvaliteti izlaganja. On je redovno imao najveće ocjene.
Pri tome su njegovi studenti u većini savlađivali predviđeno gradivo i sve je izgledalo veoma idilično i pohvalno.
Šok je došao jednog dana kada je profesor Mazur došao do podataka upravo sprovedenog istraživanja o stepenu znanja studenata fizike koji u tom istraživanju koje se sastojalo od testa nisu znali odgovoriti na
jednostavna životna pitanja u kojima se ogledaju fizikalni zakoni.
Profesor je pomislio kako je to uopšte moguće, ne, ne moji studenti bi to riješili bez packe.
I naravno, istim metodom on je testirao svoje studente postavljajući im slično pitanje kao iz onog testa.
I gle čuda! Većina studenata nije znala odgovor. Tek nekoliko njih je bilo u stanju razriješiti postavljeni problem, dok ostali, među kojima su bili i mnogi odlični studenti, bukvalno nisu imali pojma.
Profesor im je potom objasnio postavljeni problem želeći da im olakša razumijevanje stvarne situacije i opet... ništa.
Studentima ništa nije bilo jasno, a profesor nije mogao da dođe sebi. Pitanje nije bilo teško pa nije bilo razloga da ne odgovore na njega.
Međutim, profesor je došao na ideju da studenti koji su riješili problem svojim jezikom , na svoj način objasne kolegama kako su to oni razriješili.
I onda je nastao metež u učionici.
Zapodjela se bučna diskusija studenata koji su veoma gorljivo razmatrali situaciju razumijevajući je bolje kada su im njihove kolege objasnile kako to oni vide, nego kada je to profesor objasnio.
I to je bio triger za profesora, koji se smatra ocem ideje obrnute učionice, da u buduće studentima dadne gradivo da ga razmotre kod kuće, a da učionica bude mjesto gdje će, oni koji su to dobro razumjeli, kroz diskusiju to prenesu svojim kolegama.
Time ih je uključio u proces razmišljanja o gradivu, a ne samo njegovom usvajanju na čemu je do sada bio fokus.Čas je postao poprište razmjene ideja i stavova u kojem je profesor postao facilitator, neko ko samo koordinira razvoj situacije, a aktivno razmišljanje prepušta svojim studentima.
Nadam se da će ovaj tekst biti inspiracija agilnim učiteljima i nastavnicima koji žele da svojim učenicima pruže najbolje koristeći se upravo njihovim potencijalom, jer naša su djeca veoma inteligentna i mogu mnogo ako im se pristupi na pravi način.
Autor: Miro Pandur edukator i urednik portala Učitelj 21. vijeka
sva prava pridržana
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt