Gledam svog učenika, sada je svoj čovjek... (jedna pozitivna priča)
I kad možda mislimo da nema smisla, teški su, užasni, ne uče, ne rade, ima smisla, s najvećom većinom ima smisla i vrijedi se potruditi koliko je u našoj moći.
Iznenadim se jako, i počeli smo razgovor. 21 mu je godina, ima sina od godinu i pol, razveden je, kaže mi. Ja mu pol u šali, pol ozbiljno kažem da ja s 40 nisam oženjen, a on već s 21 razveden. "Kad nije bila dobra žena." Očito mu je to bolna tema, ne želi o tome detaljnije, ali izgleda da je samohrani otac. U naručju mu sin koji me gleda velikim znatiželjnim očima, koje su iste tatine.
Završio obrtničko zanimanje, uz pomoć roditelja osnovao svoj obrt i, kaže, od toga solidno živi i s 21 godinom je samostalan, svoj čovjek. A iz škole ga se sjećam kao teškog, danas ni traga tome, pristojan, iz očiju mu se vidi zrelost, možda i prerana s obzirom na godine, ali tako je to. Imao je potrebu ispričati mi svoj život i kako mu je.
Bližio mi se početak nastave, moram se oprostiti i odlazim. Kratko se osvrnem i vidim da gleda za mnom. Kad je vidio da sam se osvrnuo, sjeda u auto i odlazi i on.
I kad možda mislimo da nema smisla, teški su, užasni, ne uče, ne rade, ima smisla, s najvećom većinom ima smisla i vrijedi se potruditi koliko je u našoj moći. Samo trebamo biti strpljivi jer se rezultati, bilo dobri, bilo loši, vide možda i godinama kasnije.
Plemenit posao radimo, samo to trebamo više cijeniti i izboriti se da i društvo adekvatno cijeni. Mene ovakva iskustva, a nije ovo prvo takvo, upravo na to potiče, a ne na srcedrapateljna razmatranja o pozivu čije zrno je ipak potrebno.
Autor:Josip Matković
Izvor: Školska zbornica
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt