Društvene mreže: Kako nas povezuju, a istovremeno čine usamljenijima?

 Dvije kategorije ljudi koji rade u školama

“Ako grubo (i nepravedno, ali poente radi) analiziramo ljude koji rade u školama, uvidjećemo dvije osnovne kategorije”, tvrdi pedagog Snežana Golić. Snežana je radila u vrtiću, zatim u osnovnoj školi, da bi na kraju osnovala svoj razvojni centar u Novom Sadu.

Uprkos tome što je iz državnog sistema izašla, i dalje je veoma aktivno prisutna, komentarišući ono što je dobro i ono što nije. Te dvije, ugrubo podjeljene kategorije, između kojih postoji mnogo i onih koji su negdje na sredini, Golićeva vidi ovako.

1. Zapisničari – prave uvid, zapisuju u dnevnik, prenose roditeljima i – ne rješavaju.

Dakle, to je osoba koja nije razumjela svoj posao. Ima nerealna očekivanja, da djeca u školu dolaze vaspitana i obrazovana, a da je njen zadatak da ocjeni nivo razvoja djeteta i što dramatičnije to zapiše, prenese roditeljima i “iz dobre namjere” – što strože kazni dijete.

Svrha boravka takve osobe u VASPITNO-OBRAZOVNOM sistemu ne postoji. Šta više – štetna je.

Ta osoba, dok lagano upisuje u dnevnik djecu, dakle DJECU (koja još nemaju pojma ni gdje se nalaze, koliko god izgledali veliko), ne razmišlja koliko svađe, nemira i problema unosi u te porodice. Ne razmišlja da je dolila malo ulja na vatru razvoda svakim upisom. Ne razmišlja da je to dijete pijani (ili samo nerazvijeni) tata istukao tog dana, da neće ići na rođendane, na vazduh… Ne, ne razmišlja. Uzme lijepo olovku (tastaturu) i na svom poslu bude ZAPISNIČAR, a ne neko ko treba 90% tih stvari da spriječi svojim znanjem i vještinama.

Ne, ne pije vodu priča da su roditelji ovakvi, onakvi. Djeca su u vrtiću i školi po 5 – 8 sati. Ako su nevaspitana i neobrazovana i te kako je kriv i sistem i škola i oni koji taj sistem čine.

2. LIDERI – prije svega dobri ljudi, poznavaoci svog posla.

Oni imaju izraženu sposobnost da obuku tuđe cipele, to su istinski pedagozi (ne samo po obrazovanju), šetajuća srca, vulkanske energije.

Došli su na posao da poprave svijet, da izvuku osmjeh, znanje i ljubav iz pete djeteta, kolege, roditelja. Oni ne kopaju po ranama porodica, da bi opravdali svoj neuspjeh. Oni gotovo nikad probleme ne puštaju iz učionice, ni u dnevnik u napomene, ni u kuću djeteta, oni RJEŠAVAJU. Oni znaju, oni hoće, oni mogu. Oni su ZLATNE POLUGE svake kuće, svake države, temelj svega što postoji, pa i svemira.

Duša me boli što su pomiješani u istom sistemu.

 Izvor: Zelena učionica

OCJENE NISU MJERILO VRIJEDNOSTI NIJEDNOG ĐAKA