}); I za učitelje i za učenike postoje granice opterećenja koje se ne mogu prelaziti

I za učitelje i za učenike postoje granice opterećenja koje se ne mogu prelaziti

 



 

Svijet je doživio nešto globalno – na žalost, ne u pozitivnom i vedrom smislu. Već dvije godine do svih zakutaka svijeta dopire jedna te ista riječ, i ne samo riječ. Društva i državne zajednice, kao i međunarodne organizacije i udruženja, svi odreda reaguju na recentna zdravstvena događanja, daju upute, donose preporuke, propise, a u najnovije vrijeme zbivanja se i zaoštravaju, dolazi i do otvorenih sukoba i pobuna u kojima se primjenjuje i fizička sila.

Dok jedni događanja vezana uz globalnu zdravstvenu krizu smatraju nestvarnim, izmišljenim i namjerno uvećanim, a drugi osjećaju realnu prijetnju na koju valja oštro  odgovoriti, i jedni i drugi, kao i oni između, došli su u bliži ili barem donekle iskustveni kontakt s teškim pa i najtežim posljedicama koje su pogodile njih lično ili njihove prijatelje, bližnje, nekoga ko im je poznat, s kim su nešto dijelili, a ko je nastradao ili ih na žalost i zauvijek napustio; i – ne ulazeći u rasprave je li sve što se dogodilo i događa pokrenuto virtualno ili stvarno, je li namjerno ili slučajno, je li posljedica prirode ili ljudskoga umaposljedice su stvarne.

Obuzele su svijet, posebno zdravstvene sisteme, poslovanje, ali i ukupno življenje, mijenjaju se uzusi ponašanja, rada i djelovanja. Niko nije uspio umaći, barem ne potpuno jer – osim ako ne živite u potpunoj izolaciji krajnje neovisno o svima i svemu – poneka mjera, zabrana, pravilo ili uputa, a u najtežim oblicima i neželjena stanja i ishodi, zasigurno će vas u najmanju ruku dotaći, ako ne i u nečemu dugotrajno spriječiti i poremetiti uobičajen tok.

Kako se taj dvogodišnji iščašeni život reflektuje na škole i ustanove u obrazovanju, na učenje i nastavne procese, na međuljudske odnose i kvalitetu rada, na psihu i ponašanje djece i mladih ljudi, kolega i saradnika, na vas lično kao osobe koja radi u ključnoj djelatnosti svakoga društva – obrazovanju?

Dio onih koji promišljaju o školama u novonastalim okolnostima saglasan je  u sljedećem: U takvim vremenima nije uputno pojačavati količinu obaveza i zahtjeva, kako prema sebi, tako i prema drugima.

S druge strane, ne možemo sve ni napustiti, potrebno je održavati kvalitene rutine i nuditi istinske sadržaje ispunjene smislom i poticajnim, oslobađajućim radom i stvaranjem. Uopće ne treba sumnjati, učitelji i profesori daju sve od sebe da tako i bude, da se život nastavi i da u njihovim učionicama učenici osjete što više normalnosti, da ne izgube vjeru i smisao.

„Umjesto forsiranja novih sadržaja i inicijativa, ove bi godine učitelji i direktori trebali nastojati smanjiti svoje zahtjeve i očekivanja i prema sebi, i prema drugima.“

Mozak može podnijeti onoliko koliko može. Precizna linija razgraničenja između „upravo onoliko koliko je potrebno“ „previše“ određena je pojedinačnim iskustvima i različitim osobnostima, no smatram kako je primjereno izjaviti da su protekle dvije godine bile „pre-“. Previše. Posebno za one koji rade u nastavi.

Jedna od dobro nam poznatih stvari vezanih uz funkcionisanje mozga jest to da se pri prevelikom opterećenju, učenje ne događa. Jednostavno, ne može se dogoditi. Mozgu je potrebna prilika da se odmori, da osjeti sigurnost i pronađe izlaz iz reptilske reaktivnosti.

Koji je najgori način traženja izlaza?

Zahtijevati više, postavljati dodatne izazove, tražiti još učenja, usmjeravati na više nivoe razmišljanja u koje su uključene empatija, refleksija, sažimanje i raščlanjivanje. To će vas odvesti u smjeru upravo suprotnom od onoga kojemu zapravo težite.

Posmatrajući šta se događa u školama – a vjerujem da je sve to iz najbolje namjere – vidim da one nastoje dobiti što više od svojih učenika kojima je ionako već svega previše, ali jednako tako vidim da je i učiteljima također jednako tako previše. Od njih se traži još više napora i ulaganja, više učenja, visokih nivoa razmišljanja, sinteze, analize, empatije i refleksije, što je i u razdoblju prije pandemije bilo previše – nije bilo održivo, ali postojala je naviknutost na takve nivoe zahjevnosti – a sada je na to dodana i sasvim novi nivo onoga što je previše.

Rezultat?

Ljutiti, frustrirani učitelji koji se iz minute u minutu premišljaju trebaju li ostati raditi u školi ili bi bilo razumnije napustiti taj posao. Učitelji koji odlaze nakon prvoga obrazovnog razdoblja, koji vraćaju ključeve učionica nakon tri mjeseca provedena u nastavi, ostavljajući za sobom teško stečene licence i snove o radu s učenicima jer jednostavno ne mogu podnijeti zahtjeve koji se pred njih stavljaju.

Šta možemo učiniti u vezi s tim?

Volim se pozvati na poučavanje koje zastupa Kim John Payne pri čemu posebno cijenim njegovu formulu:

Visoka društvena kompleksnost (nedostatak jasnoće vezane uz društvena očekivanja, uz društvene norme te uz mogućnosti upravljanja predvidljivim faktorima u određenim situacijama) + niska predvidljivost (zbrka i zbunjenost u planiranju) = stresna reaktivna ponašanja (znakovi da je amigdala preuzela kontrolu nad prednjim režnjem mozga – dijelom zaduženim za planiranje i stvaranje – koji se ne uspijeva uključiti).

Prema mom iskustvu, ta formula vrijedi za sve jednako – i učenike, i učitelje, i direktore – posebno u ovome vremenu kada je toliko toga izvan kontrole. Ne možemo se dogovoriti hoće li škole ostati otvorene ili ne u razdobljima u kojima dolazi do porasta broja zaraženih i/ili oboljelih, ili kada skupina odraslih ometa rad škole zbog zahtjeva za nošenjem maski ili cijepljenjem, ili u situacijama kada nije sigurno hoće li biti dovoljno osoba, ili uopće iko, ko bi na deset minuta mogao uskočiti u slučaju da dođe do nepredviđene situacije u nečijoj porodici.

Učenici kojima društvena pravila u takvim okolnostima nisu jasna možda će izabrati sudjelovanje u najnovijem izazovu na TikToku jer im ono daje jasne upute i očekivanja, a uz to su se i zaželjeli svojih vršnjaka nakon dvije godine povremene ili i dugotrajne razdvojenosti.

Šta možemo učiniti?

Možemo nastojati umanjiti, gdje god je to moguće, društvenu složenost usporavajući aktivnosti, radeći u manjim skupinama, gradeći istinske zajednice i zajedništvo smislenim i svrhovitim radom, potičući i oblikujući očekivanja svojih učenika – zadržavanjem na jednostavnosti i konkretnosti – i zatim, služeći se tim očekivanjima, osigurati postavljanje iznimno potrebnih granica. 

Možemo nastojati osigurati koliko god je moguće više predvidljivosti, kako za nas, tako i za svoje učenike. Možemo proći kroz plan A i plan B, plan nastave u učionici i plan nastave na daljinu, i promisliti kako proći kroz stanja „šta će se dogoditi ako…“. Stvarajte uhodane obrasce i živite u njima – privatno, profesionalno i s obzirom na pedagošku struku – kako bismo na dnevnom nivou na najmanju moguću mjeru sveli trenutke donošenja neočekivanih odluka.

Direktori i upravno osoblje moraju činiti isto: zajedno s učiteljima i profesorima graditi primjerena, jasna, jednostavna i konkretna očekivanja vezana uz rutine i smjerove postupanja koji se odnose na njihove učenike, ali i na njih same, i zatim kao profesionalci u učionicama nastupati udruženo, usklađeno i dosljedno.

Više od svega, naime, moramo širiti dobrohotnost prema sebi, svojim kolegama i suradnicima kao i svojim učenicima. Moramo biti blagi i strpljivi, kako sa sobom, tako s učenicima i s kolegama. To može značiti zadržavanje afirmativnoga stava, propitivanje unutrašnjih sumnja i dvojba, otvaranje dodatnoga vremena za procesuiranje i odgovore na ta procesuiranja (licem u lice ili u digitalnome obliku), stvaranje prilika za dodatna pitanja, namjerno govorenje sporije negoli prije, istodobno i nježnije i pažljivije, ili promišljeni kratki odmori u ključnim tačkama dana.

S obzirom na to da sam željela naglasiti da se naš rad događa u stvarnosti takvoj u kakvoj u ovim vremenima živimo, a ujedno biti otvorena i jasna prema svojim kolegama i učenicima, svojemu potpisu u e-porukama dodala sam sljedeće rečenice čija je autorica profesorica i kolegica Alex Shevrin Venet:

„Molim vas, imajte na umu: I dalje živimo u globalnoj pandemiji. Stvari nisu uobičajene. Vaše zdravlje i dobrobit od većega su značenja no išta drugo. I dalje ću davati sve od sebe kako bih poučavala, savjetovala i surađivala u skladu sa svojim znanjima i mogućnostima. Razumijem da i vi dajete najbolje od sebe. Sve je promjenjivo i uskladljivo. Stoga molim vas – slobodno se obratite i pitajte što vas zanima.“

Do ove tačke nismo stigli u kratkom vremenu i trebat će nam dosta vremena da je nadiđemo. Svi moramo poduzimati korake i zalagati se za vrijednosti koje su izraz kulture potpore i, posebno, fleksibilnosti.

Prolazimo kroz kolektivna otežana vremena i očekivati količinu rada koja je u drugim razdobljima bila uobičajena, ili čak i više od toga, ne vodi nas nikuda nego u jad, frustraciju i odbojnost prema onima kojima bismo svojim znanjem, radom i stručnošću trebali biti na raspolaganju.


Izvor: Školski portal