}); ONLINE NASTAVA - SVJEDOČANSTVO JEDNE UČITELJICE

ONLINE NASTAVA - SVJEDOČANSTVO JEDNE UČITELJICE

 ONLINE NASTAVA


Autor: Renata Sitta

Osim što sam vrsna i objavljena književnica, brižna majka i apsolutna kraljica, po struci sam i obična seoska učiteljica. Uzalud mi popularnost i mjesto na polici Nacionalne, kad mi račune plaća ono što sam i diplomirala.



Uskoro će 30 godina kako ulazim kroz ista vrata u školsku zgradu i odgajam pa i obrazujem male pačiće. U radnom mi se vijeku promijenili zakoni i pravilnici, ministri i savjetnici, HNOSovi i bosovi, moje je uvijek isto, od djeteta koje ne zna ogulit bananu i otvorit jogurt nit se potpisat, napraviti malog čovječuljka koji voli učiti i koji će mi jednog dana biti gradonačelnik (Dario), učitelj (Dorotea), doktor (Viktor) ili svećenik (Jure). Sve što malo selo treba. 


Al onda nas boleština na K bacila na koljena. Odnosno, na online nastavu. E sad zamislite umjesto učionice i malih glava monitor i male sličice. Super je ako utišaju mikrofone, al ako ne, onda su mi u učionici i baka na kauču koja pažljivo sluša, hekla i šapće odgovore, mama koja tati diktira što treba kupit u dućanu, vijesti na Novoj TV, pas koji laje jer su ga zatvorili u drugu sobu i mali brat koji plače jer mu se, eto, plače. Moje otvori čitanku na 53. stranici usput dobiva i poziv da pogledam njegovu mačku i crtež koji je nacrtao, drugi upravo pao sa stolice jer se vrtio na njoj, trećoj kamera okrenuta naopako pa gledam u podnice bratovog kreveta na kat. Molba da otvori bilježnicu i napiše naslov šalje bar tri mališana da ih odu tražiti, jednom je ostala u kuhinji, a drugi šalju dedu u potragu. Razgovor ide otprilike ovako:


„Djeco jel me vi čujete?“

„Ja vas ne čujem.“

„Ja čujem. Ej, bok Marko! Vidi moje plišance!“ (ode kamera među plišance)

„Jel mogu ić pit vode?“ (ode)

„Ja sam bila kod zubara, gle, izvadili su mi zub!“ (krupni kadar)

„Otvori bilježnicu i zapiši naslov.“

„Koji naslov? Ja niš ne čujem.“ (kopanje nosa)

„Bum!“ (još jedan pad sa stolice)


U medijima i u lokalnim tračevima svi nezadovoljni, ne bi online nego uživo. Roditelji se bune da im nema tko djecu čuvat, da moraju oni djeci pomagat s gradivom, učitelji kukaju da ih nitko ne lajka i da dobiju barem 10 istih domaćih zadaća. Sve ih razumijem.


No, iz moje perspektive, nije ni vrag tako crn. U onlajnu ne nosim masku i oni koji gledaju vide mi zube kojima škrgućem od muke. Eto, i neverbalna komunikacija. Ako dobro postavim kameru, mogu u školi bit i bez grudnjaka. O donjem dijelu pidžame da ni ne govorimo. I kosa izdrži tri dana bez pranja. Doduše na kraju onlajna sam toliko iscrpljena da padam s nogu i zuji mi u glavi, al bar su se ćufte skuhale izvan kadra. I moja vlastita djeca koju sam pozatvarala u sobe konačno mogu izaći van. 


Odoh se sad pripremat, u četvrtak i petak sam online. Gledaju me djeca, a sad je tu i gro rodbine iz Njemačke na produženom vikendu, pa nastupam pred brojnijom publikom. 


Nego, jel vi mene čujete?

Izvor: Školska zbornica