}); IMAJU LI DANAŠNJE ŠKOLE SISTEMSKU GREŠKU?

IMAJU LI DANAŠNJE ŠKOLE SISTEMSKU GREŠKU?





 Kakvi mladi ljudi izlaze iz škola, s kakvim vještinama i umijećima; jesu li sposobni zaposliti se i opstati na svojim radnim mjestima, živjeti i napredovati u savremenome svijetu? 

Tu temu u svojem novom članku razmatra učitelj i autor Trevor Muir obrazlažući ujedno razliku između tzv. mekanih i čvrstih vještina odnosno propitujući koje bismo vještine trebali zvati ključnim i zašto.

Novinski portal Entrepeneur.com objavio je članak o devet razloga zbog kojih milenijalci bivaju otpušteni s posla, a prvih pet razloga koji se ondje spominju su potreba za nezavisnošću, nedostatak samopouzdanja, tjeskobnost, nemogućnost sporazumijevanja i nedostatak vizije

Glavni razlog zašto dobijaju otkaze njihova je nemogućnost saradnje, prati ih osjećaj nesigurnosti i teško donose odluke, a sve to može voditi u anksioznost, otežano pojavljivanje u javnosti i komuniciranje s ljudima te nedovoljnu kritičnost pri sagledavanju šire slike, ciljeva i vizija.

Riječ je upravo o onome što u svijetu obrazovanja zovemo „mekanim vještinama“ (soft skills).

One su na drugom mjestu s obzirom na „esencijalne“ zadatke škole, a to su maternji jezik, matematika, prirodne nauke, historija, algebra, nacionalna književnost, početak i završetak Francuske revolucije, sastav vulkanskih stijena – shvatili ste o čemu govorim.

Smatram da je vrijeme da te vještine prestanemo zvati mekanim, jer nema baš ništa  mekano u trenucima dobivanja otkaza, ili pak u nemogućnosti zapošljavanja u prethodnom koraku.

Morali bismo ih nazivati onako kakve one doista jesu: ključne vještinevještine koje su potpuno neizostavne kako biste živjeli i napredovali u savremenom svijetu.

Mislim, kako to da sposobnost sarađivanja nije najistaknutiji standard temeljnih zahtjeva  obrazovanja? To čak nije ni standard! Nije čudno što ljudi bivaju otpušteni jer ne znaju sarađivati; mi ih tome ne poučavamo. Na to ne stavljamo naglasak. A rezultat su podjele i nemogućnost postizanja kompromisa. Zvuči li vam poznato?

Mladi odrasli ljudi imaju poteškoća sa samopouzdanjem. Pitam se je li s tim povezana činjenica da djeca od najranijega obrazovanja (vrtićke dobi) do završne godine školovanja imaju 112 obveznih nacionalnih ispita, ispita koji mjere tek mrvicu onoga što oni uistinu jesu i što su sposobni raditi i stvarati, ali ujedno i ispita koji su presudan faktor za njihovu budućnost. Ima li to ikakvog  utjecaja? Pitam se također ima li to ikakve veze sa superuznapredovalom anksioznošću?

Otpuštaju ih jer nemaju vizije? Zbog razmišljanja da su tek neznatan točkić u mašini?  Za mnoge učenike, upravo je takvo shvaćanje njihovog mjesta u školi. Sjedi mirno, usvoji ove informacije, izbaci ih na ispitu, i zatim pređi na sljedeću nivo. Želimo da milenijalci vide širu sliku i razumiju smisao i svrhu pojedinih poslova. Možda bi sve to trebalo početi u školi, pa ako učenicima nemamo sposobnost objasniti zašto uče određeni predmet, tada ga ne bismo trebali ni poučavati.

Bore se s komunikacijom. Pa, jesmo li ih naučili sporazumijevati se? Ili većinu vremena provode u redovima uz zabranu govorenja?

„Ali moram ih natjerati da to odrade. Moraju znati ovu informaciju. Odgovorna sam da dobro riješe taj ispit!“

O tome i govorim.

Nije riječ o učiteljskim propustima. Nego o sistemskoj pogrešci.

I to moramo promijeniti. Rekao bih da je dobar početak da komunikaciju, sarađivanje, kritičko razmišljanje, radnu etiku i samopouzdanje prestanemo zvati „mekanim vještinama“. Kako bi bilo da ih umjesto toga nazovemo „temeljnim vještinama“? Jer su esencijalne, ključne, neizostavne; zasigurno bitnije od mogućnosti memorisanja činjenica ili formula.

„Ali, čekaj, možemo mjeriti nečiju sposobnost pamćenja podataka i formula. Ne možemo isto činiti s tim vještinama.“

O da, zato toliko naglašavamo čvrste vještine, njih je lakše mjeriti, slijediti i uspoređivati.

A to nije dovoljno dobar razlog.

Jer 92 % nadarenih profesionalaca i uspješnih poslodavaca kaže da su mekane vještine jednako vrijedne, ako ne i vrjednije od čvrstih vještina.

Tvrdim li ja to da u školama moramo prestati poučavati temeljne nastavne predmete?

Ne.

Obrazovano društvo zdravo je društvo, stoga i nadalje moramo znati čitati, pisati, računati, rješavati, posmatrati, izvoditi pokuse, i učiti sadržaje nastavnih predmeta. No morali bismo malo prilagoditi referentne vrijednosti, pa se ne zaustavljati na slavljenju usvajanja informacija, nego i puta kojim je učenik do njih stigao. Kako ih zastupa i predstavlja. I šta radi s njima ili na temelju njih.

Moramo poučavati ključne vještine. A istina je sljedeća: Kada učenik posjeduje te temeljne vještine, kada je samopouzdan, kreativan, kada kritički razmišlja i sarađuje s drugima, spoznat ćete koliko i sve to što im zadajemo da moraju naučiti i usvojiti kao primarno – postaje lakše. A nakon svega, uspijevaju položiti i one velike, strašne nacionalne ispite…

Izvor: Školski portal