LEKTIRA : PIPI DUGA ČARAPA

 




Analiza djela

Pipi Duga čarapa najpoznatiji je roman slavne švedske autorice za djecu Astrid Lindgren. Djelo je popularno diljem svijeta i prevedeno na čak 92 svjetska jezika. U vremenu kada je roman napisan i izdan, smatrao se kontroverznim, jer je djevojčicu koja je prkosila pravilima i ponašala se divlje i neobično prikazivao kao junakinju.

Glavni lik, Pipi, u romanu je vrlo svojeglava djevojčica i radi stvari koje se smatraju neodgojenima, pa je publika mislila da je kao takva loš primjer drugoj djeci; bojali su se da bi se djeca, povedena njenim primjerom, mogla početi loše ponašati. Ipak, djevojčica Pipi je i vrlo dobra, stoga djelo nosi mnogo lijepih pouka o prijateljstvu, neustrašivosti i velikodušnosti. Iako se autorica svojevremeno susrela s mnogim negativnim komentarima, rekla je da je, dok je pisala ovaj roman, djeci htjela pružiti zabavu, veselje i razbibrigu.

U predgovoru romana saznajemo i kako je priča nastala. Naime, autorica nam otkriva kako je svojoj bolesnoj sedmogodišnjoj kćeri pričala svaku večer priče, a jedne je večeri djevojčici palo na pamet ime Pipi Duga Čarapa i ona je htjela čuti priču upravo o njoj. Tako je nastala priča o djevojčici Pipi, a njezin karakter autorica je doradila iz svojih želja i maštanja o tome kako je htjela biti snažna djevojčica jača od svih kada je bila mala.

Ovaj roman je dječja fantastična priča, što znači da se u njoj miješa stvarno i nestvarno, vjerojatno i nevjerojatno. Upravo to daje djelu posebnu draž i čini ga zanimljivim djeci već generacijama. Djelo je izdano 1945. godine i do danas je ostalo omiljeno štivo među osnovnoškolcima, a lik Pipi postao je jako popularan dio pop kulture i poznat je najširoj javnosti.

Glavni lik u priči je Pipi Duga Čarapa, neobična devetogodišnja djevojčica, crvene kose i krumpirasta nosa. Bila je jako snažna i krasili su je izuzetan humor i dobrota. Njezino ponašanje ni po čemu nije obično. Ona voli naopako spavati u krevetu, voli darivati druge na svoj rođendan i prije svega voli dijeliti pravdu i pomagati onima kojima je pomoć jako potrebna. Srećom, ona je najjača djevojčica na svijetu, pa ima snagu kojom dijeli pravdu i čini da stvari idu onako kako ona želi.

U ovom romanu uvjerili smo se do kuda ide dječja mašta i koliko je kod djece svaki događaj na rubu stvarnog i nestvarnog. Priča o Pipi bit će idealan život svakog djeteta. Pipi je živjela slobodno, bez ikakvih ograničenja. Brinula se sama o sebi, išla je kamo je htjela, spavala je kada je htjela i išla u školu kada je za to osjetila potrebu.

Roman nam priča o dječjoj mašti i domišljatosti. Djeca uvijek smišljaju nove dogodovštine i spremna su na igru i zabavu. Kroz igru i druženje možemo i mnogo toga naučiti što se ne uči u školi, jer, smatrala je Pipi, previše učenja može uništiti i onog najsnažnijeg.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: fantastični roman za djecu

Mjesto radnje: švedski gradić – ulica u kojoj žive Pipi, Tomi i Anika, “Pipinovac”, otok Gula-Gula

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: pustolovine neobične djevojčice Pipi i njenih najboljih prijatelja

Ideja: Djeca imaju riješenje svih problema jer su domišljata, maštovita i hrabra

Kratak sadržaj

U jednom gradiću u Švedskoj na njegovom samom rubu, bila je oronula kućica sa starim i zapuštenim vrtom. Tamo je živjela Pipi Duga Čarapa. Obitelj Duga Čarapa živjela je u toj kući već dugi niz godina jer je kuću još davno kupio Pipin otac Efraim Duga čarapa.

Pipin tata je uvijek zamišljao kako će u toj kući provesti cijeli život i doživjeti starost, no dogodila se nesreća i val ga je jednom prilikom odnio s palube. Od tada je on nestao… Pipi nikada nije niti pomišljala da se njezin tata neće vratiti jednoga dana i da se možda utopio. Čvrsto je vjerovala da će ga jednom ponovo ugledati.

Pipi se isticala među djecom zbog toga što je bila jedna sasvim neobična djevojčica. Bila je jako snažna te se znala brinuti o sebi, a s tatom je proputovala gotovo cijeli svijet s njegovim brodom koji se zvao “Vrtirepka”.

U Pipinom susjedstvu živjeli su brat i sestra Tomi i Anika. Njih dvoje su dugo očekivali kada će se u susjedstvo doseliti neka obitelj koja će imati djecu njihovih godina, a kada se to konačno dogodilo, oni nisu mogli vjerovati.

Pipi su vidjeli kao djevojčicu neobičnog ponašanja i čudnog izgleda. No, odmah su se sprijatelji i to već na prvom susretu kada ih je Pipi pozvala kod sebe u kuću na doručaka. Tada su upoznali i ostale stanare kuće “Pipinovac”. To su bili majmun Nilson i konj koji je živio na verandi jer mu se u sobi nije sviđalo, a u kuhinji je smetao.

Sljedećeg jutra Tomi i Anika spremili su se brže nego inače i pohitali su kod svoje nove susjede Pipi nadajući se da će im taj dan biti zabavniji od mnogih drugih do sada provedenih. Kada su stigli u “Pipinovac” ugledali su Pipi sasvim bijelu od brašna jer je pekla paprenjake.

Pipi je taj dan organizirala da će se igrati stvarotražitelja jer je smatrala da još postoji mnogo stvari na svijetu koje treba pronaći. Anika i Tomi nadali su se da će naći blago, nešto poput zlata, ali Pipi nije bila za to zainteresirana. Nju su zanimale druge stvari. Zanimale su je stvari koje drugima nisu imale nikakvu vrijednost, ali Pipi je svakoj našla njezinu namjenu.

Provodili su dan tako u igri, kada su naišli na petoricu dječaka kako tuku dječaka Vilija. Pipi nije voljela nepravdu i jako se naljutili. Tomi i Anika tada su prvi puta vidjeli kako je ona ustvari snažna. Dvojicu od njih je podigla na drvo gdje ih je objesila preko grane, jednoga je bacila preko ograde i završio je u vrtu, jedan je završio u dječjim kolicima na cesti, a zadnjeg je posjela visoko na stup.

Nakon toga vratili su se svi zajedno u Pipinovac. Pipi nije bila sretna s činjenicom da Tomi i Anika nisu pronašli nikakvo blago. Iz tog razloga odlučila je Aniku uputiti neka pogleda u stari panj, a Tomija da pregleda šupljinu drveta. I tamo su uistinu pronašli nove stvari. Anika je našla crvenu koralju ogrlicu, dok je Tomi našao predivan notes s kožnim koricama. Odlučili su da će sada svakoga dana biti stvaroistražitelji.

Pipi je zaključila da je sada vrijeme da krene na spavanje. Prije spavanja imala je običaj da si sama pjeva uspavanku, a spavala je u čudnom položaju jer se tako, prema njezinim riječima, spava u Gvatemali. Naime, glava joj je bila ispod pokrivača, dok su joj noge bile visoko na uzglavlju. Smatrala je da je to najbolji način za spavanje.

Ostali stanovnici malog gradića smatrali su da devetogodišnja djevojčica nikako ne može živjeti sama pa su odlučili kako je najbolje da pošalju dvojicu policajaca u Pipinu kuću, a oni će se pobrinuti za nju i odvesti je u dječji dom.

Kada je ugledala policajce Pipi im se jako razveselila jer ih je jako voljela. Oni su popričali s njom i pokušali su je uvjeriti kako bi bilo najbolje da krene u školu i da živi u dječjem domu, no Pipi za to nije htjela niti čuti. Ona je imala opravdanje za to da je najbolje da ostane kod kuće.

Tada su je policajci htjeli uloviti na silu, a Pipi je trčala jer je mislila da se oni žele igrati lovice. Policajcima je Pipino trčanje već postalo jako zamorno jer jurili su po verandi, po krovu kuće i po balkonu. Dosjetili su se kako je najbolje da se posluže lukavstvom. Pipi je tada zaključila kako više nema vremena za policajce i odnijela ih je ispred kuće u vrt. Policajci su javili ljudima kako Pipi nije pogodna za dječji dom.

Tomi i Anika svaki su dan išli u školu i odlučili su nagovoriti Pipi da bi im se i ona mogla pridružiti. Pipi je mislila kako to možda i nije tako loša ideja jer će tako bar imati praznike.

Prvi dan Pipi je došla u svom stilu u školu. Prvo je zakasnila dva sata jer nije voljela rano ustati, a onda kada je došla, sjurila se u razred tako da su svi skočili od straha. Isto tako, do škole je došla na svom konju.

Ipak, učiteljica je ljubazno primila Pipi i poželjela joj dobrodošlicu. Pokušala je ispitati kako se ona snalazi u matematici, ali Pipi se čudila kako učiteljica ništa ne zna i mora za sve ispitivati nju i ostalu djecu.

Sve što je radila u školi, od pisanja, računanja do crtanja, Pipi je radila na sebi svojstven način. Ostala djeca u razredu su joj se čudila, a učiteljica je gubila strpljenje te je zaključila da je Pipi jako nemirna i teška. Pipi se ispričala zbog svog ponašanje te je svima objasnila da je razlog tomu što je nitko nije mogao naučiti lijepom ponašanju jer joj je mama anđeo, a tata urođenički kralj.

Učiteljica i Pipi postigle su zajednički dogovor da Pipi dođe u školu ponovo kada malo odraste, a Pipi joj je rekla da smatra da je ona jako dobra učiteljica. Da joj se oduži, Pipi joj je htjela pokloniti zlatni sat, što je učiteljica odbila jer se radilo o skupom poklonu. No, Pipi joj je tada rekla da će ona doći onda i sutradan u školu pa će se sigurno opet svašta dogoditi.

Nakon toga, izletjela je u dvorište gdje se oko nje odmah skupilo puno djece kako bi svi potapšali njezinog konja. Pipi im je ispričala o školi u Argentini. Naime, tamo djeca uče čitati samo petkom, a glavna im je zadaća da jedu bombone s kojih papire skida učiteljica.

Tomi i Anika svaki su dan uživali igrajući se s Pipi. Tako su se jednoga dana popeli na stari hrast gdje su otkrili unutar stabla veliku duplju za koju su zaključili da će im sada poslužiti za skrovište.

Sljedećeg dana Pipi je povela djecu na izlet. Tamo je Tomija napao bik, a Pipi ga je ukrotila onako kako se to radi s divljim konjima.

Uskoro je u grad stigao cirkus, a Tomi i Anika su odlučili odvesti Pipi kako bi se svi zajedno lijepo zabavili. Pipi se oduševila cirkusom, a jedini problem joj je bilo mirno sjediti za vrijeme cirkuskih točaka. Zato je Pipi sudjelovala u svim točkama. Gledatelji su bili oduševljeni, a direktor cirkusa jako ljut.

Jedne večeri Pipi je odlučila izbrojati sve svoje zlatnike da vidi koliko joj je još preostalo. Tada su joj stigla u posjetu dva lopova, Blum i Gromoglasni Karson i zamolili je nešto za jelo. Kada su shvatili da je Pipi bogata, a još k tome i da živi sama, odlučili su ostati i ukrasti joj zlatnike.

Te noći kada su se svjetla u kući ugasila, kradljivci su se zaputili po svoj plijen. No, jako su brzo morali odustati jer su osjetili na sebi Pipinu snagu. Nakon toga natjerala ih je da s njom zaplešu polku. Dala im je jelo i svakome po jedan zlatnik te se oprostila s njima.

Došao je dan kada je bio Pipin rođendan. Pipi je pozvala svoje prijatelje iz susjedstva na slavlje. Na tom rođendanu i gosti su dobili poklone jer je Pipi bila jako darežljiva. Tomi je dobio frulu od slonovače, a Anika je dobila broš koji je imao oblik leptira.

Pipi je predložila da se idu igrati i to više ni manje nego na tavan gdje će pozdraviti duhove. Na tavanu su se Anika i Tomi jako prepali. Prvo su se prestrašili sove, a nakon toga, Pipi je navukla bijelu košulju svoga oca, glumeći duha. Pronašli su škrinju gdje su našli sablju, zlatnike i tri pištolja. Pipi im je otkrila da će biti gusarica kada odraste. Iako su proveli uzbudljivo vrijeme na tavanu, Anika je bila sretna kada su se spustili dolje.

Jednog dana uputili su se u trgovinu. Pipi je ponijela puno zlatnika te je za svu djecu koja su stajala ispred dućana kupila slatkiše i igračke. Nakon toga otišla je do ljekarne i kupila svakakvih lijekova da se zaštiti od bolesti. Kupila je one protiv kašlja pa one kada cipele nažuljaju te kada curi nos. Stigla je kući i sve je zajedno pomiješala i otpila gutljaj. Tako je bila sigurna da se neće razboljeti.

Kada su počeli ljetni praznici, roditelji od Anike i Tomija morali su ići na put. To je djeci bila jedinstvena prilika da se poigraju brodoloma. Otplovili su do otočića koji se nalazio usred obližnjeg jezera i tamo su se ulogorili. Spavali su u šatorima, istraživali otok, a čak su i napisali poruku koju su stavili u bocu i pustili u vodu da otplovi.

Nakon tri dana, Tomi i Anika morali su ići kući kako im se roditelji ne bi zabrinuli pa ih je Pipi prevezla svojim čamcem do kopna.

Ubrzo, već toga ljeta, pojavio se Pipin otac Efraim. On je pola godine bio urođenički kralj, a pola godine je putovao svjetskim morima. Tata je pozvao Pipi da krene s njim na otok Gula-Gula. Tomi i Anika su se jako rastužili kada su to čuli jer će ostati bez dobre prijateljice.

Pipi je priredila oproštajnu večer na koju su stigli i članovi posade “Vrtirepke”. No, kada se sljedeći dan trebala oprostiti s Tomijem i Anikom, Pipi ipak nije mogla poći jer nije mogla ostaviti dobre prijatelje.

I tako su im dani prolazili u veselju i igri. Sve do jednoga dana kada su Tomi i Anika dobili ospice. Pipi ih je tada zabavljala kroz zatvoreni prozor. Nakon što su ozdravili njezini prijatelji bili su jako blijedi i mršavi, a i nisu mogli jesti.

Pipi je dobila pismo od svoga oca koji je moli da joj dođe u posjetu na otok Gula-Gula, da vidi mjesto gdje je on urođenički kralj, a ona bi bila princeza. Pipi je zamolila Tomijeve i Anikine roditelje da ih puste da otplove s njom kako bi se malo oporavili od bolesti.

I nisu se ni snašli već su bili na “Vrtirepki” i zaplovili su prema Južnom moru. Djeca nisu još uvijek mogla vjerovati da su ih roditelji pustili da krenu na dalek put s Pipi.

Prevalili su dugačak put da bi konačno stigli na otok, a kada su stigli, priređen im je veličanstven doček. Djeca s otoka brzo su se okupila oko Pipi i njezinih prijatelja te su svi zajedno pričali o tome kako žive djeca tamo od kuda je Pipi.

Jednoga dana Pipin otac je sve odrasle s otoka pozvao u lov, a djeca su ostala sama. Iskoristili su priliku i uputili se u istraživanje špilja. Tamo su djeca s otoka držali zalihe kokosovog oraha i mnoge druge stvari. No, dolazak do tih špilja nije bio nimalo lagan. Da bi došli do njih trebali su se uspeti strmim liticama ispod kojih se nalazilo more koje je bilo puno morskih pasa.

Tomi je cijelo vrijeme podržavao Aniku na putu do špilja, ali onda je i sam upao u more te ga je napao morski pas. Pipi je skočila za njim, uhvatila morskog psa i bacila ga daleko na pučini. No, tu nije bio kraj njihovih nevolja.

Naime, na otok su stigli Jim i Buk jer su znali da su djeca ostala sama. Pravili su se da su stigli na izlet, a ustvari su im željeli oteti bisere s kojima su se pikulali. Ubrzo su krenuli na kupanje, a Pipi ih je upozorila kako u moru ima morskih pasa. Pošto joj nisu povjerovali, skoro su nastradali. Lagali su kako žele od djece kupiti bisere, a Pipi im je rekla da ih ne može prodati jer se djeca s time pikulaju.

No, Jim i Buk bili su uporni i smislili su plan kako će oteti bisere iz špilje kada ih djeca napuste zbog gladi. Djeca su imala puno zaliha kokosovih oraha u špilji pa ih nisu niti trebali napuštati. Pipi je već dosadila njihova upornost oko toga da se dočekaju bisera pa ih je gurnula u čamac. Od tada ih nitko nije vidio u blizini Gula-Gule.

Vratili su se i odrasli i Pipin tata. Tata je upitao Pipi je li sve bilo mirno kada ih nije bilo, a Pipi je odgovorila da je.

Tomi i Anika su već jedva čekali da stignu kući. Nadali su se da će to biti prije Božića, ali put je bio jako dug pa su stigli tek u siječnju. Kada su ih ugledali, mama i tata su bili jako sretni.

Pipi je znala da su njezini prijatelji jako tužni što su propustili Božić kod kuće pa im je odlučila prirediti proslavu s drvcem, slasticama i poklonima.

Te su večeri posebno uživali i poželjeli su da nikada ne odrastu i ne postanu odrasli. Pipi je sada imala rješenje kako će zauvijek ostati djeca. Svatko mora popiti po jednu pilulu rosopasa.

Kada su ležali tu noć u krevetima, Tomi i Anika su se već unaprijed radovali sljedećem danu i ponovnom susretu s Pipi Dugom Čarapom.

Analiza likova

Likovi: Pipi Duga Čarapa, Tomi i Anika, Efraim Duga Čarapa, učiteljica i djeca iz škole, Gromoglasni Karson, Blum, djeca s otoka Gula-Gula, Jim, Buk


Bilješka o piscu

Astrid Lindgren švedska je književnica koja se rodila 14. studenog 1907. godine. Najpoznatija je upravo po napisanim knjigama za djecu kojih je više od 30, a uz to napisala je i tekstove za slikovnice te čak i nekoliko filmskih scenarija.

Nakon završene škole radila je u jednim lokalnim novinama. Nakon što je ostala trudna s prvim djetetom, urednik ju je zaprosio no ona je ponudu odbila. Ubrzo se preselila u Stockholm gdje je nastavila školovanje, i to za stenografkinju.

Njezina najpoznatija knjiga upravo je knjiga “Pipi Duga Čarapa”. Knjiga joj je donijela svjetski uspjeh pa se zbog nje našla i na listi 20 autora čija su djela bila najčešće prevođena. U predgovoru knjige napisala je kako se pisanjem počela baviti kada je smišljala priče za svoje dvije kćeri.

Tijekom svog života napisala je čak više od 120 priča koje su bile prevedene na 80 jezika. Većina tih djela su priče koje su završile na ekranu, a na temelju nekih su snimljeni i crtići.

Za svoja književna djela dobila je mnoga priznanja u Švedskoj, a u Njemačkoj je dobila nagradu za najbolju knjigu za djecu. 1958. godine dobila je cijenjenu Međunarodnu nagradu Anderson.

Zalagala se za prava djece i životinja cijeli život. Doživjela je veliku starost, umrla je u 95. godini 28. siječnja 2002. godine.