}); KO UČI UČITELJE?

KO UČI UČITELJE?

 

Reforma gimnazija je već u svojoj drugoj godini. Za one koji su prethodnih godina pratili vebinare organizovane širom Evrope gotovo da nema iznenađenja. Učenje zasnovano na ishodima i projektna nastava ne predstavljaju nešto nepoznato. Više nešto komplikovano, što treba prilagoditi strogom nastavnom programu, ili u prevodu - naći vremena da se u toku redovne nastave sa učenicima uradi po neki projekat koji bi imao i edukativnu vrijednost.

 


Naravno,  ovdje bi trebalo akcentovati reč „neki”. Jer, ruku na srce, ne može se svaki projekat smatrati edukativnim i obrazovnim. Tokom prve godine uvođenja nastave sa ishodima imao sam priliku da vidim svašta što se naziva projektnom nastavom, ili ono što su kolege predstavljale tako. Od dobrih do izuzetno loših ideja. Nažalost mnogo češće sam viđao ove druge. I tu je otprilike linija koju niko nije, a neko je morao, povući. Kada se za neki projekat ili aktivnost može reći da zaista doprinosi obrazovanju? I ako sa jedne strane imate dobit, a sa druge strane uloženo vrijeme (a vrijeme je dragocjen resurs u prosvjeti), u kojoj mjeri je odnos naučenog prema uloženom vremenu dovoljno dobar da bi slobodno mogli reći da je neki projekat zaista odličan.

 

Ja bih ovo pitanje postavio malo drugačije. Već je toliko puta rečeno da današnji nastavnici nisu imali prilike da se kao učenici sretnu sa projektnom nastavom. Istovremeno došlo je do neospornog pada ugleda prosvjete i nastavničkog zanimanja. Povećan obim administracije, kojim su nastavnici izloženi, oduzima svaku želju za novitetima.

 

I u takvoj sredini mi očekujemo od nastavnika da iznesu reformu.

 

Dakle, očekujemo od nastavnika da primjenjuju metode, koje nikada nisu vidjeli, koje bi zahtjevale dodatne napore po pitanju administracije i ono najvažnije, izlazak iz zone komfora. Jer ma koliko god mi bili nezadovoljni trenutnim sistemom, uporno odbijamo bilo kakvu promjenu. A kad kažem „mi“, mislim i na učenike, i na nastavnike i na roditelje. Svaka promjena donosi i frustraciju zbog neuspjeha, koji će nužno uslijediti, jer ništa ne uspjeva iz prve. I onda je mnogo lakše sjediti i biti nezadovoljan. Nastavnici roditeljima, učenicima i ministarstvom, učenici školom, roditelji nastavnicima...

 

I sada se postavlja pitanje. Ko uči učitelje?

 

Na koji način očekivati da reforma uspije, ako iz nje izuzmemo obuke nastavnika? Proći će nastavnici kroz seminare, ali da li će seminari proći kroz njih? Ne možemo poreći sve one „lutajuće umove” (kako bi ih nazvao Erik Mazur) koji sjede u klupi tokom vikenda, jedva čekajući da predavač „skrati” neki sat pa da odu kući ranije. Ili koji i dođu kako bi zamoli da ih puste kući ranije. I ne zaboravimo postojanje pojedinaca koji odslušaju pažljivo izlaganja, popričaju sa predavačem tokom pauze malo hvaleći seminar i malo više sebe kao nastavnika, a onda se u ponedeljak vrate u učionicu i nastave sve po starom, kao resetovani. Nije do predavača, do polaznika je, da se razumijemo.

 

Motivacija za seminarima već odavno nije usavršavanje, već skupljanje bodova. Jedan vikend i evo uvjerenja. I, nažalost, većina mojih kolega nikada ne primjeni ništa od onog što je izlagano na seminaru.

 

Sebično ili ne, moj najveći strah ogleda se u tome da će moja penzija zavisiti od ove sadašnje Z-generacije. I kako ćemo ih obrazovati (o razlici među terminima obrazovanje i edukacije, drugi put), jer čvrsto vjerujem da samo obrazovani ljudi mogu učiniti društvo boljim. Hoćemo li se fokusirati na edukaciju Z-generacije kroz kurseve i treninge ili ćemo prihvatiti da je nastavnik taj sa kojima imaju svakodnevni kontakt, pa prema tome, i najbolji način pravilnog obrazovanja?

 

A kako nastavnik da uspije da dopre do bilo kakve promjene, ako i sam ne bude svjedok promjene u sebi. Kako da mijenjamo druge, ako sami ostajemo uvijek isti, resetovani?

 

Zašto ne dolazi do pomaka?

 

Moje lično iskustvo kaže da mi svaka promjena sve teže i teže pada. Ja se dobro osjećam dok predajem i dok me slušaju. Ja vjerujem da su moji učenici naučili i savladali gradivo kada ponove ono što sam im rekao. Tako je izgledala škola i u moje vrijeme. Tako sam i ja učio, tako i sada predajem. Tako se jedino osjećam udobno. I moji učenici vole kad su na poznatom terenu. Kad znaju šta će biti pitani. Šta treba da kažu. Kad nema iznenađenja. To svi volimo.

 

U prosvjeti niko ne voli iznenađenja. Ako bih se poslužio riječnikom fizike, svi mi volimo inerciju. Da ostanemo tu gdje jesmo. Jer ovo oko nas je poznato, možda nije ono što smo žejleli, ali to ne umanjuje naš strah da „može biti i gore”.

 

I opet niko nije zadovoljan.

 

Ali trpimo, jer bilo koja promjena bi nas u jednom trenutku dovela na tanak led. Našli bismo se u neispitanom, i poput mita o Platonovoj pećini, sve oko nas bi bilo nepoznato i strašno, a mi trapavi i zasljepljeni. I to je ta neudobnost koju ne volimo. Ta ideja da ćemo neko vrijeme biti gore, ako želimo da budemo bolje tjera nas da ostanemo tu gdje jesmo.

 

Mravlji korak naprijed.

 

Prije godinu dana moja škola učinila je jedan mali, mravlji, korak naprijed. Nas nekoliko napisalo je svoj prvi Erasmus+ projekat posvećen upravo projektnoj nastavi. Dvije godine prije toga, kao dobitnik nagrade tokom STEM discovery week, nalazio sam se u Briselu. Bio je to moj prvi kontakt sa nekim od najboljih nastavnika u Evropi i ogroman šok (upotrebio bih kovanicu „prosvjetni šok”, radije nego kulturni šok). Šest mjeseci kasnije ponovo sam se našao na istom mjestu u prostorijama Europen SchoolNet-a, potom u Notingemu, CERN-u. Sva putovanja bila su rezultati nekih nagrada, ali me je svaki povratak kući vodio u onu istu učionicu, koja je uporno odbijala da se promjeni.

 

Tokom tih godina uspio sam da naučim mnogo. Ipak, bilo je potrebno skoro dvije godine da „ubjedim” kolege da se nagrade ne dešavaju samo drugima. Tokom dvije godine lagano se oblikovao jedan neformalni tim nastavnika koji su spremni da učine korak naprijed, nesputani akcionim planovima, izvještajima, zapisnicima, planom i programom rada i ostalim birokratskim izumima kojim obiluje moderno obrazovanje. Ovaj tim sada prati  onlajn kurseve, takmičenja, seminare… Sprema se za prvu tzv. „posmatranje na radnom mjestu“ (jobshadowing) vrstu mobilnosti u Turskoj.  Od jeseni moja škola je pokrenula tri eTwinning projekta. Dobitnici smo prve nagrade za primjer dobre prakse karijernog vođenja na takmičenju u organizaciji Euroguidance-a.

 

Mogu slobodno reći da je ovaj tim pokrenuo našu školu. Ne kažem da trčimo, imamo mi još koraka da napravimo do naše pune brzine, ali kao što svaki fizičar zna jednom pokrenuti sistem velike inertnosti teško je zaustaviti.

 

Kako smo to uradili?

 

Malim koracima, kako bi drugačije? Čvrsto stojim iza ubjeđenja da kada radite nešto zabavno drugi će vam se pridružiti. A onda već imate tim. Za mene se ova prilika dogodila kada sam došao na čelo tima za karijerno vođenje i savetovanje prije tačno dvije godine i kada sam već na početku donjeo odluku da se moj tim neće toliko baviti promocijom zanimanja i fakulteta koliko razvojem vještina kod učenika. I kada smo u jednom danu, u okviru aktivnosti „STEM pješačka tura“,  sa učenicima obišli nekoliko kompanija, i kada smo nakon toga organizovali potragu za blagom sa ciljem razvoja vještina 21. vijeka, shvatio sam da učenici odlaze svake godine, ali nastavnici ostaju. Moj tim je u startu riješio da okosnica svih aktivnosti budu igre.  

 

Ne mogu da kažem da nagrade nisu pomogle. Pomogle su da budemo primjećeni, ali i da ostanemo uporni. Tada nas je u timu bilo troje, ali su polako i drugi počeli da se priključuju. Tim za KViS i dalje postoji, i dalje ima svoj plan i program rada, i dalje je posvećen učenicima, ali njegov najveći uspjeh je što je okupio jednu grupu nastavnika koja je nastavila sa sopstvenom reformom i van granica utvrđenih planom i programom.

 

Neformalni timovi u školi su danas u velikoj prednosti. Nisu opterećeni bilo kakvim rokovima. Reaguju brzo i po potrebi. Članovi su bolje međusobno povezani, jer su sami izabrali da budu dio tima, umjesto da im uloga bude dodjeljena na nastavničkom vijeću.

 

Neformalni timovi predstavljaju čist destilat „tim bildinga”, „nepisanih pravila” i onog najvažnijeg, želje da se nešto promjeni na bolje. Već sam opisao svaka promjena će neminovno proći kroz svoju „turbulentnu”, lošu, fazu prije nego što stigne do svog cilja, ali ako nisi sam lakše ćeš prebroditi.

 

Ko uči učitelje?

 

Dakle, ko uči učitelje? Da li seminari? Kursevi? Vrijeme?

 

Moja mišljenje je da motivacija dolazi iznutra. Nije bio potreban nikakav „gonič robova”. Niti dopis bilo koje eksterne komisije. Bilo je samo neophodno osloniti se na sopstvene snage. I nemojte misliti da je moja škola sada idealna. Samo je jedan korak bliže.

 

A obrazovanje nastavnika ostaje još uvek otvoreno pitanje.

Autor: Mladen Šljivović

Izvor: epale.ec.europa.eu/