Reforma gimnazija je već u
svojoj drugoj godini. Za one koji su prethodnih godina pratili vebinare
organizovane širom Evrope gotovo da nema iznenađenja. Učenje zasnovano na
ishodima i projektna nastava ne predstavljaju nešto nepoznato. Više nešto
komplikovano, što treba prilagoditi strogom nastavnom programu, ili u prevodu -
naći vremena da se u toku redovne nastave sa učenicima uradi po neki projekat
koji bi imao i edukativnu vrijednost.
Naravno, ovdje bi trebalo akcentovati reč „neki”. Jer,
ruku na srce, ne može se svaki projekat smatrati edukativnim i obrazovnim.
Tokom prve godine uvođenja nastave sa ishodima imao sam priliku da vidim svašta
što se naziva projektnom nastavom, ili ono što su kolege predstavljale tako. Od
dobrih do izuzetno loših ideja. Nažalost mnogo češće sam viđao ove
druge. I tu je otprilike linija koju niko nije, a neko je morao, povući.
Kada se za neki projekat ili aktivnost može reći da zaista doprinosi
obrazovanju? I ako sa jedne strane imate dobit, a sa druge strane uloženo vrijeme
(a vrijeme je dragocjen resurs u prosvjeti), u kojoj mjeri je odnos naučenog
prema uloženom vremenu dovoljno dobar da bi slobodno mogli reći da je neki
projekat zaista odličan.
Ja bih ovo pitanje postavio malo drugačije. Već je toliko
puta rečeno da današnji nastavnici nisu imali prilike da se kao učenici sretnu
sa projektnom nastavom. Istovremeno došlo je do neospornog pada ugleda prosvjete
i nastavničkog zanimanja. Povećan obim administracije, kojim su nastavnici
izloženi, oduzima svaku želju za novitetima.
I u takvoj sredini mi očekujemo od nastavnika da iznesu
reformu.
Dakle, očekujemo od nastavnika da primjenjuju metode, koje
nikada nisu vidjeli, koje bi zahtjevale dodatne napore po pitanju
administracije i ono najvažnije, izlazak iz zone komfora. Jer ma koliko god mi
bili nezadovoljni trenutnim sistemom, uporno odbijamo bilo kakvu promjenu. A
kad kažem „mi“, mislim i na učenike, i na nastavnike i na roditelje. Svaka promjena
donosi i frustraciju zbog neuspjeha, koji će nužno uslijediti, jer ništa ne
uspjeva iz prve. I onda je mnogo lakše sjediti i biti nezadovoljan. Nastavnici
roditeljima, učenicima i ministarstvom, učenici školom, roditelji
nastavnicima...
I
sada se postavlja pitanje. Ko uči učitelje?
Na koji način očekivati da reforma uspije, ako iz nje
izuzmemo obuke nastavnika? Proći će nastavnici kroz seminare, ali da li će
seminari proći kroz njih? Ne možemo poreći sve one „lutajuće umove” (kako bi ih
nazvao Erik Mazur) koji sjede u klupi tokom vikenda, jedva čekajući da predavač
„skrati” neki sat pa da odu kući ranije. Ili koji i dođu kako bi zamoli da ih
puste kući ranije. I ne zaboravimo postojanje pojedinaca koji odslušaju
pažljivo izlaganja, popričaju sa predavačem tokom pauze malo hvaleći seminar i
malo više sebe kao nastavnika, a onda se u ponedeljak vrate u učionicu i
nastave sve po starom, kao resetovani. Nije do predavača, do polaznika je, da
se razumijemo.
Motivacija za seminarima već odavno nije usavršavanje, već
skupljanje bodova. Jedan vikend i evo uvjerenja. I, nažalost, većina mojih
kolega nikada ne primjeni ništa od onog što je izlagano na seminaru.
Sebično ili ne, moj najveći strah ogleda se u tome da će
moja penzija zavisiti od ove sadašnje Z-generacije. I kako ćemo ih obrazovati
(o razlici među terminima obrazovanje i edukacije, drugi put), jer čvrsto vjerujem
da samo obrazovani ljudi mogu učiniti društvo boljim. Hoćemo li se fokusirati
na edukaciju Z-generacije kroz kurseve i treninge ili ćemo prihvatiti da je
nastavnik taj sa kojima imaju svakodnevni kontakt, pa prema tome, i najbolji
način pravilnog obrazovanja?
A kako nastavnik da uspije da dopre do bilo kakve promjene,
ako i sam ne bude svjedok promjene u sebi. Kako da mijenjamo druge, ako sami
ostajemo uvijek isti, resetovani?
Zašto ne dolazi
do pomaka?
Moje lično iskustvo kaže da mi svaka promjena sve teže i
teže pada. Ja se dobro osjećam dok predajem i dok me slušaju. Ja vjerujem da su
moji učenici naučili i savladali gradivo kada ponove ono što sam im rekao. Tako
je izgledala škola i u moje vrijeme. Tako sam i ja učio, tako i sada predajem.
Tako se jedino osjećam udobno. I moji učenici vole kad su na poznatom terenu.
Kad znaju šta će biti pitani. Šta treba da kažu. Kad nema iznenađenja. To svi
volimo.
U prosvjeti niko ne voli iznenađenja. Ako bih se poslužio riječnikom
fizike, svi mi volimo inerciju. Da ostanemo tu gdje jesmo. Jer ovo oko nas je
poznato, možda nije ono što smo žejleli, ali to ne umanjuje naš strah da „može
biti i gore”.
I
opet niko nije zadovoljan.
Ali trpimo, jer bilo koja promjena bi nas u jednom trenutku
dovela na tanak led. Našli bismo se u neispitanom, i poput mita o Platonovoj
pećini, sve oko nas bi bilo nepoznato i strašno, a mi trapavi i zasljepljeni. I
to je ta neudobnost koju ne volimo. Ta ideja da ćemo neko vrijeme biti gore,
ako želimo da budemo bolje tjera nas da ostanemo tu gdje jesmo.
Mravlji
korak naprijed.
Prije godinu dana moja škola učinila je jedan mali,
mravlji, korak naprijed. Nas nekoliko napisalo je svoj prvi Erasmus+ projekat
posvećen upravo projektnoj nastavi. Dvije godine prije toga, kao dobitnik
nagrade tokom STEM discovery week, nalazio sam se u Briselu. Bio je to moj prvi
kontakt sa nekim od najboljih nastavnika u Evropi i ogroman šok (upotrebio bih
kovanicu „prosvjetni šok”, radije nego kulturni šok). Šest mjeseci kasnije
ponovo sam se našao na istom mjestu u prostorijama Europen SchoolNet-a, potom u
Notingemu, CERN-u. Sva putovanja bila su rezultati nekih nagrada, ali me je
svaki povratak kući vodio u onu istu učionicu, koja je uporno odbijala da se promjeni.
Tokom tih godina uspio sam da naučim mnogo. Ipak, bilo je
potrebno skoro dvije godine da „ubjedim” kolege da se nagrade ne dešavaju samo
drugima. Tokom dvije godine lagano se oblikovao jedan neformalni tim nastavnika
koji su spremni da učine korak naprijed, nesputani akcionim planovima, izvještajima,
zapisnicima, planom i programom rada i ostalim birokratskim izumima kojim
obiluje moderno obrazovanje. Ovaj tim sada prati onlajn kurseve,
takmičenja, seminare… Sprema se za prvu tzv. „posmatranje na radnom mjestu“
(jobshadowing) vrstu mobilnosti u Turskoj. Od jeseni moja škola je
pokrenula tri eTwinning projekta. Dobitnici smo prve nagrade za primjer dobre
prakse karijernog vođenja na takmičenju u organizaciji Euroguidance-a.
Mogu slobodno reći da je ovaj tim pokrenuo našu školu. Ne
kažem da trčimo, imamo mi još koraka da napravimo do naše pune brzine, ali kao
što svaki fizičar zna jednom pokrenuti sistem velike inertnosti teško je
zaustaviti.
Kako smo to uradili?
Malim koracima, kako bi drugačije? Čvrsto stojim iza
ubjeđenja da kada radite nešto zabavno drugi će vam se pridružiti. A onda već
imate tim. Za mene se ova prilika dogodila kada sam došao na čelo tima za
karijerno vođenje i savetovanje prije tačno dvije godine i kada sam već na početku
donjeo odluku da se moj tim neće toliko baviti promocijom zanimanja i fakulteta
koliko razvojem vještina kod učenika. I kada smo u jednom danu, u okviru
aktivnosti „STEM pješačka tura“, sa učenicima obišli nekoliko kompanija, i
kada smo nakon toga organizovali potragu za blagom sa ciljem razvoja vještina
21. vijeka, shvatio sam da učenici odlaze svake godine, ali nastavnici ostaju.
Moj tim je u startu riješio da okosnica svih aktivnosti budu igre.
Ne mogu da kažem da nagrade nisu pomogle. Pomogle su da
budemo primjećeni, ali i da ostanemo uporni. Tada nas je u timu bilo troje, ali
su polako i drugi počeli da se priključuju. Tim za KViS i dalje postoji, i
dalje ima svoj plan i program rada, i dalje je posvećen učenicima, ali njegov
najveći uspjeh je što je okupio jednu grupu nastavnika koja je nastavila sa
sopstvenom reformom i van granica utvrđenih planom i programom.
Neformalni timovi u školi su danas u velikoj prednosti.
Nisu opterećeni bilo kakvim rokovima. Reaguju brzo i po potrebi. Članovi su
bolje međusobno povezani, jer su sami izabrali da budu dio tima, umjesto da im
uloga bude dodjeljena na nastavničkom vijeću.
Neformalni timovi predstavljaju čist destilat „tim
bildinga”, „nepisanih pravila” i onog najvažnijeg, želje da se nešto promjeni
na bolje. Već sam opisao svaka promjena će neminovno proći kroz svoju
„turbulentnu”, lošu, fazu prije nego što stigne do svog cilja, ali ako nisi sam
lakše ćeš prebroditi.
Ko uči učitelje?
Dakle, ko uči učitelje? Da li seminari? Kursevi? Vrijeme?
Moja mišljenje je da motivacija dolazi iznutra. Nije bio
potreban nikakav „gonič robova”. Niti dopis bilo koje eksterne komisije. Bilo
je samo neophodno osloniti se na sopstvene snage. I nemojte misliti da je moja
škola sada idealna. Samo je jedan korak bliže.
A obrazovanje nastavnika ostaje još uvek otvoreno pitanje.
Autor: Mladen Šljivović
Izvor: epale.ec.europa.eu/
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt