PREVIŠE VREMENA NA MOBITELU PLUS ONLNE NASTAVA OSTAVIĆE NEGATIVNE POSLJEDICE NA DJECU

 Kako je i u kojoj mjeri onlajn nastava uticala na decu školskog uzrasta, koliko vremena oni provode ispred mobilnih telefona i računara i zbog čega je to opasno, ispričao nam je jednan od vodećih stručnjaka.



Epidemija korona virusa poremetila je sve pore društva, pa tako i nastavu u školama, koja je većim dijelom realizovana putem interneta. U proteklih godinu dana, vode se polemike kakve bi posljedice po razvoj djeteta i usvajanje neophodnih znanja mogao da ima ovakav vid školovanja. Od roditelja i nastavnika, čuli smo da je bilo teže zadobiti pažnju školaraca i da je  njihova koncetracija bila na nižem nivou, što se odrazilo na učenje, a samim tim i kriterijume ocjenjivanja.


U nadi da će učenici narednu školsku godinu pohađati u klupama, o ovoj temi razgovarali smo sa dr Rankom Rajovićem, predsjednikom Komiteta svijetske Mense za darovitu djecu, koji je ujedno i autor NTC programa, čija je uloga upotreba novih otkrića iz područja neuronauke u učionicama i svakodnevnom životu.



Šta su prednosti a šta mane onlajn nastave?


Rekao bih da je onlajn nastava nužno zlo. Situacija je bila takva da smo zbog izolacije morali da se snalazimo i onda se kao jedino rješenje pokazala onlajn nastava. U tom smislu, ona je dobra, ali ono što nije dobro jeste to što su djeca, pored nastave, dodatno koristila nove tehnologije. Radili smo istraživanje koje je pokazalo da naša djeca, mimo onlajn nastave, dnevno koriste mobilne telefone tri do pet sati. To je slučaj u osnovnoj školi, a sad radimo istraživanje za srednju školu gdje rezultati pokazuju da oni po pet, šest sati dnevno provode ispred telefona. To je jako puno, a roditelji ne shvataju koliko je to ozbiljan problem.



Koje su posljedice?


Ne mogu se odmah vidjeti, jer su dugoročne. Amerikanci su radili istraživanje kojim je utvrđeno da su smanjene duboke regije mozga, što znači da se oštećuje nešto od kognitivnih sposobnosti i koncentracije i memorija je slabija. Sve je aktuelniji problem koji se zove hiper pažnja. Mi odrasli imamo duboku pažnju i možemo, bez problema, da čitamo neku knjigu ili učimo pola sat, dva, tri, a naša djeca ne mogu ni petnaest minuta. Mi smo još prije korone pričali o tome i taj problem je sve veći iz godine u godinu, a bojim se da će sada još više da se produbi.


Onlajn nastava neće ostaviti posljedice ako su djeca preko mobilnih telefona samo pratila nastavu, problem je ako su ih dodatno koristili. Inače, onlajn nastava je u početku bila teška jer ni učitelji, ni mi na fakultetu, nismo navikli na nju. Kada smo stekli rutinu, viđao sam kolege i učitelje koji vrhunski rade, tako da su djeca gledala dva, tri školska časa sa visokom koncentracijom. To znači da onlajn nastava može da bude čak i dobar model, zato što su učitelji bili prinuđeni da animiraju djecu i da se više trude nego na redovnoj nastavi. Ja sam sa svojim timom na Pedagoškom fakultetu u Sloveniji koristio nove metode učenja i dobili smo stvarno dobre rezultate. Mi smo čak cio projekat "Vrijeme za NTC" stavili na naš sajt, i tamo besplatno roditelji i učitelji mogu da pronađu metode učenja kroz igru.


Možete li da navedete neki primjer?


Mozak bolje radi kada je nešto nelogično, jer tada uključuje svoje rezervne kapacitete. Zato mi u nastavu uvodimo neke nelogične elemente, koje djeca odmah primjećuju i to kao da ih razbudi. Mi taj fiziološki trik koristimo da ih uvedemo u nastavu. Recimo, maloj djeci kažem, bez dodatnih instrukcija, da nacrtaju sliku od imenica trava i sunce. Oni razmisle, onda crtaju i većina djece, recimo od pet godina, nacrta da trava raste do sunca. Onda im recimo dam tri imenice - avion, djeca i panda i tražim da naprave priču od toga. Kada to tražim od učitelja, većina kaže "Djeca lete u avionu, idu u Kinu da vide pandu". Ja im kažem da je to logično i da smisle nešto bolje. Onda kažu "Panda vozi djecu u avionu". Da li je to naš maksimum? Dijete od pet godina mi je iste sekunde dalo primjer "Djeca skaču iz aviona i hvata ih leteća panda". To je dječji mozak, on tako radi i na taj način aktivira važne regije mozga. Radio sam snimanja na funkcionalnoj magnetnoj rezonanci, gde se tačno vidi da cio mozak radi pod tim uslovima. Takođe, tražim od djece da nacrtaju neku rečenicu ili stih, pa smo imali stih "Naša mama bi u svijet odletjela". Većina odraslih nacrta mamu u avionu, a dijete recimo nacrta mamu sa krilima koja izlaze iz glave. Jedna koleginica me je pitala kako mogu da učim djecu da krila rastu iz glave. Naravno da djeca znaju da krila ne rastu iz glave, ali pusti ih da u njihovoj mašti rastu. Ako kažemo djetetu da ne mogu krila iz glave ili trava do sunca, da leteća panda ne postoji, da ne može ovo ili ono, mi u stvari zatvaramo najvažnije regije u njihovom mozgu. To se zovu asocijativne regije, a u njima se nalazi kreativnost i divergentno mišljenje. Zato se često kaže da škola ubija kreativnost.


Kako uz razvoj mašte pomažemo detetu da savlada lekcije u školi?


Mi moramo da pomognemo djeci, da im metode učenja budu ljepše, lakše i da liče na igru. Ona kada nauče te metode, veoma lako će savladati i najteže lekcije. Imam primer djeteta od deset godina, koje me je pitalo da mu dam nešto teže da nauči, i ja sam mu dao lekciju iz biologije, da nauči definicije građe ćelije, recimo citoplazma, mitohondrije i lizozomi. Rekao sam mu da nauči, ali ne napamet, i da mi govori na glas šta misli dok uči. Prva definicija je bila "Hromatin je nasljedni materijal, koji sadrži DNK lance i proteine". I kaže on ovako – "Ne znam kako da nacrtam hromatin, ali on u sebi ima hrom, što me asocira na Google Chrome, a u hromatinu ima reč mat, a mat me asocira na šah." Nacrtao je šahovsku tablu, a na njoj logo Google Chrome. Onda je tri, četiri minuta razmišljao, i tako  aktivirao cio mozak, pokušavajući da smisli kako da predstavi drugi dio, pa se sjetio da nacrta krunu, zato što se kraljevska kruna nasljeđuje, a za krunu je zakačio lanac i na njega batak. Onda su sva djeca, kroz igru, naučila tu definiciju, jer im je bilo interesantno to kako je predstavljena. Nije tu poenta učenje hromatina, već igra, a dijete kada se igra naučiće hromatin ili bilo šta, što je tema igre. Mi ih ne učimo pojedinačne definicije, već ih učimo da misle.



Pred nama je školski raspust, kako predlažete da ga djeca provedu?


Veoma je važno da taj period što više provedu u igri, jer su naša djeca postala zavisna od telefona, računara, tableta i televizora. Zato ih pustite na igrališta, u parkove, na kampove, kod rodbine na selo, bilo gdje u prirodu. Naša djeca traže pokret, a mi to ne shvatamo. Kada smo prošle godine imali NTC kamp, jedan od predavača koji je bio zadužen za grupu od šest godina, je uključio mjerač koraka. Bio je sa djecom sve vrijeme, od osam ujutru do osam uveče, i sa njima išao u šetnju, na poligone, razgibavanje i radionice. Uveče je vidio da je tog dana sa njima prešao 16,5 kilometara, a djeca, koja su tamo stalno trčala, sigurno su prešla 20. To znači da će dijete od šest godina, kada ga pustite u slobodnu igru, preći 15, 20 kilometara bez problema. I niko nije bio umoran, svi su se igrali, samo su uveče kada su legli zaspali za minut. Nema onog uspavljivanja, kao kada mi roditelji kažu da dijete neće da spava nego moraju da ga uspavljuju. Dijete mora da se umori i spava u devet, čim padne mrak.


Zašto je to važno?


Zato što se mozak izgrađuje u REM fazi spavanja i san je jako važan za razvoj mozga. Neka se roditelji sjete, da smo mi išli da spavamo kada padne mrak. Sada naše djeca ne mogu, a jedini razlog je što nisu potrošila energiju. Mi biološki imamo najviše energije od treće do osme godine života, jer se mozak razvija u pokretu. Energija nam je data da bi se kretali i razvijali mozak, a ako dijete ne pređe pet ili deset kilometara, kako će da zaspi? Spavanje se poremetilo, sve je više telefona i zračenja i odjednom se dešava da 50% naše djece ima razvojne smetnje - nemaju koncetraciju, ne mogu da pišu, da čitaju, da sjede i uče. Zato je važno da se dijete kreće, da bude spretno i okretno. Ja gledam roditelje sa malim djetetom u šetnji, ono vidi neku baricu i želi da skače po njoj, ali roditelj mu ne da i vuče ga za ruku. Pa pustite ga, jer mozak tjera dijete da sve proba – da skače po bari, da se penje uzbrdo i da ide nizbrdo, da se popne na granu. Odjednom smo došli do toga da roditelji ne dozvoljavaju igru, ne dozvoljavaju te pokrete jer su ili opasni, ili će se uprljati ili ne znam šta. Naravno da je bezbjednost na prvom mJestu i da ga nećete pustiti da pada po stepenicama ili nekom betonu, ali neka padne na travu, u pesak ili u blato, pa i neka oguli laktove i kolJena, neće mu ništa biti.

Izvor; https://www.mojnovisad.com