ŠKOLA NA DALJINU I SVE ŠTO IDE UZ TO - IZ UGLA JEDNE UČITELJICE

Ovako je lakše ;) :)
Online nastava 6.5.2020.godine
Misao putuje brže od bilo koje poznate fizičke veličine.
Materija , tako realna i opipljiva,vidljiva,čujna,ništa je spram nakupljene ideje ,sazdane od iskustava,stremljenja,osjećaja…
Misao, pretvorena u informaciju mora stići do dvadeset šest umova ,svježih,spremnih,poput zemlje koja iščekuje kapi rajske tečnosti da bi magija počela.

I

Davno ,još kao dijete, gledala sam emisiju o školama na daljinu u bespućima Australije.Činilo mi se jako futuristički,daleko poput svemirskog programa neke svjetske sile .Tada sam samo mislila kako mora da je beskrajno lijepo biti izvan školskog okruženja,a učiti,onako slobodno,kao što čitaš omiljenu knjigu.
Nastavnica,prikazana u emisiji,lijepa,nasmijana,sa slušalicama i mikrofonom ispred sebe cvrkutala je dio uputa đacima smještenim uz radijske uređaje ,isto tako nasmijanim i umova širom otvorenih za sva znanja ovog svijeta koja će se tog dana,eto tako magično ,putem sluha,uliti u njihove žedne vijuge.
Razmišljala sam o odgovornosti usađenoj u ta mlada bića, svjesna važnosti učenja,bez fizičkog prisustva učitelja-tog strogog nadzornika njihove predanosti naučnim spoznajama.
Ta slika ostala mi je urezana u sjećanje i potezala bih je kao argument kad god bi se neki od mojih učenika opravdavao da nije stigao uraditi zadaću,ili je zaboravio da ona uopće postoji.
Sve do godine dvadeset i šeste mog rada u učionici.

II

Desila se pandemija.
Ne negdje tamo, na nekom kontinentu dalekom i umu i vremenu i pogledu. Ovdje i sada ,i svima, i svugdje.
Kako je kuga nekad morila i širila strah ,iskonski osjet bespomoćnosti pred vječnošću,tako poče naglo,iznebuha zaustavljanje svih naših životnih rutina,načina,običaja,procesa…
Tako mi,odrasli i odgovorni za sve što život znači, poimamo život.Mi, kreatori svakodnevnih problema i njihovih rješenja. Ahaa…
A šta misle đaci? Šta se zbiva u njihovom životu,sada kad škola nije centar njihovog života?
Ili je važnije upitati se šta osjećaju?
Jednako je važno, reći će većina pedagoških metodičara,ali odgovor na ovo pitanje zapravo određuje budućnost civilizacije.
Nešto od ovog dvoga mora biti prioritet.
Zašto iščezava empatija?
Gdje nestade čovjekoljublje?
Solidarnost,požrtvovanost,dobročinstvo postadoše incidentne pojave.Znamo mi odlično zašto…

III

Desila se pandemija, a društvo,države,vlade odmah u boj.
Slijedi selekcija(trijaža) u svi segmentima-ovo ide-ovo ne…precizno,jasno,svuda-osim u školi.Tu su nastavnici,naravno da sami znaju i odrede :koliko,čega,kada,kome…i sve to onako “fensi”, online ,baš kao ona nasmiješena australijska nastavnica(za koju sada mislim da je zapravo bila glumica).
Postadosmo naprasno svjesni:nedostatka informatičke pismenosti ,tehničke neopremljenosti(školskog sistema i porodica iz kojih dolaze đaci),manjkavosti internetske jačine i brzine kod naših poslužitelja,manjka poznavanja kulture komunikacije putem dopisivanja,odsustva pravila bontona(ne samo kod učenika).
Pošto su moji učenici osnovnoškolci, četvrti razred,odabrana platforma za online nastavu bila je Viber grupa.Najprije sam formirala grupu sa roditeljima,a zatim ih zamolila da dodaju u grupu učenike,ili da im omoguće učešće putem svog uređaja.Prva prepreka :dvoje nema internet,jedno se ne oglašava niti javlja na pozive.
Prva frustracija:od BH Telekoma dobili smo dva paketa internet pristupa,nedostaje nam jedan uređaj.Ovo je ujedno i prva svijetla tačka u cijeloj zbrci,jer se jedna od roditeljki ponudila i istog dana na poklon kupila nov mobitel,omogućivši mojoj učenici i njenom bratu da budu dio online nastave…
Već nakon prve sedmice prilagodbe ,poče žeđ za ocjenama.
Nekako se podrazumijeva da nastavnici ,iako sami ne učestvuju u izradi Nastavnih planova,budu kreatori nastavnog procesa,ma kakav on bio,po pitanju forme,uvjeta rada,raspoloživih sredstava…
Upute su stizale,ali nekako nedorečene,pune djelovodnih brojeva i članaka zakona,većini konfuzne kao i sama situacija u kojoj smo se zatekli.
Uprkos svemu ,kao programirani,vođeni tim unutrašnjim porivom da poučimo,da ohrabrimo i usmjerimo ,počesmo slati upute i sadržaje,prezentacije,listiće,video klipove…jednom riječju –sve što nam se činilo prijemčivim ,misleći valjda da će djeca sama napraviti selekciju i izdvojiti najbitnije-(zapostavljena oblast u obrazovanju ).Vrlo brzo sam ,zajedno sa kolegicama ,shvatila da smo pretjerale i da iscrpljujemo i sebe i učenike.
Oni bi sve proslijeđeno zapisivali,pa slali na pregled,gomilale su se slike na ekranu,pred očima je blještalo,a uši zvonile od “pinganja” Viber poruka.
Zaista , mjera u svemu ,jedno je od najvažnijih životnih znanja.
Nažalost,najčešće je nedostatak osjećaja za mjeru uzrok frustraciji i kasnije neuspjehu unatoč izvanrednoj namjeri.
Treće sedmice našeg online iskustva,pronađosmo i mjeru,i učenici i kolegice i ja.
Tek onda sam istinski počela primjećivati kako se svaki od mojih đaka ponaosob ponaša,kojim metodama i alatima se služi,kakav odnos prema obrazovanju i nastavi uopće ima.
Iznenadila sam se kad sam primjetila da neki od njih,koji nisu u učionici bili uvijek spremni,sada rade sve zadatke,među prvima ih šalju,većinom tačno urađene…
Da li je u pitanju podrška roditelja ili osjećaj slobode,možda odsustvo straha od neuspjeha ,ili im jednostvno rad od kuće biva inspirativan?
Uglavnom,dobila sam potpuno novi uvid u njihovu osobnost.

IV

Popuštanje mjera…
Šta god to ,zapravo,značilo u svijetu,regionu ili rječniku raznoraznih štabova , u glavama nastavnika ono se jako teško “prima”. Šta da popustim? Koju oblast da izostavim?Kako da ocjenjujem?
Helem,dođe vrlo brzo odgovor u vidu Uputstva.
Kao u realiti programu “Velikog brata” dobismo novi “tjedni zadatak”:Nema potrebe da se zamaramo ocjenjivanjem,ocjene zaključiti kao na polugodištu,ne smijemo ocjene umanjiti,niti na bilo koji način “oštetiti učenika”.
Oštetiti??? Zvoni mi u ušima ova riječ.
Pa kako bi pokušaj da privolim đaka da uči- mogao oštetiti?
Kako bi nekome palo na um da nastavnik želi zlo svom učeniku? Jesu li svi učenici razumjeli da je ovo bila prava nastava,samo prilagođena situaciji?Da li im igrom “Ništa se ovo do sada ne pika”-poručujemo da imamo integritet,mi- kao nastavnici,mi -kao odgajatelji,mi- kao predstavnici javne,državne ustanove?
Da li je naše insistiranje da nastave pratiti,da pišu,slikaju,šalju,ispravljaju i na kraju dobiju povratnu informaciju u vidu ocjene bila samo “šala mala”?
I , na kraju,što smo se ,zaboga, onoliko “lomili” ,trljali umorne oči,smišljali najlakše,najbrže,najbolje načine …
Da bih oštetili,vjerovatno…
Teško će biti sačiniti izvještaje direktorima i njihovim pomoćnicima o mukotrpnom radu svakog nastavnika.
Zato,za kraj, neka se ne zalijeću u ovaj posao, jer doći će uputa…
Neka uče na našem primjeru,iskrenom,pomalo djetinjasto naivnom vjerovanju, da sve,eto, prestati može-osim učenja…

Dženaida Subašić ,učiteljica IV-1