učitelja koji se sprovodi u osamnaest zemalja Evrope i jedan je od najvećih stručnjaka
za rani razvoj inteligencije kod djece.
Povezujući znanja medicine i pedagogije, stvorio je program koji razvija kognitivne
sposobnosti djece, vrlo je dobro i detaljno razrađen, primijenjiv u porodici,
predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Dr Rajović, i
sam otac četvoro djece, često predaje u Hrvatskoj, u Zagrebu na Učiteljskom fakultetu,
i u Rijeci gdje studenti već rade i diplomske radove iz NTC programa.
Koje su osnove NTC programa koji ste osmislili, možete li pojasniti koje
vrijednosti ih uči i koje novosti donosi u vaspitanje djeteta?
– Osnovna postavka NTC programa zapravo je primijena medicine u pedagogiji.
Prije deset godina počeo sam da primijenjujem neurološka otkrića u praktičnom
radu sa djecom, i dan-danas me zapanjuje da evropske države u svojim
ministarstvima obrazovanja nemaju neurologe. Krenuo sam da radim sa
darovitom djecom, ali primijetio sam da pristup odgovara svima, tako da danas
NTC primijenjujemo i na djeci sa smetnjama u razvoju i ostvarujemo dobre rezultate.
Izdvojio bih dvije ključne stvari: prva je razvoj mozga i inteligencije,
a druga razvoj sposobnosti za učenje. Na ta dva dijela sam i podijelio program.
Okruženje se mijenja, zato ne mogu da se primijenjuju isti principi vaspitanja i igre
koje su se npr. koristili prije trideset godina. Moramo da radimo i na edukaciji roditelja…
Ono čime se bavi prvi dio programa je važnost kretanja – da djeca neometano
skaču u barice, da se vrte, penju po drveću, hodaju po ivicama… Čini se
da su današnja djeca prezaštićena, da im roditelji iz straha da se
ne povrijede ne dozvoljavaju ove najosnovnije potrebe.
– Upravo tako, sve navedeno su fiziološke potrebe dijeteta. Njegov mozak ga tjera
da sve proba i tako ga priprema za život. Ako ne damo djetetu da ide uzbrdo i nizbrdo,
skače, da se penje i spušta, da hoda po kosinama, mi spiječavamo razvoj važnih
dijelova mozga i njegove regije neće se dobro povezati.
Postoji jedan biološki zakon. Živa bića koja se ne kreću su biljke, koje nemaju
neurone. Sva ostala živa bića koja se kreću imaju neurone i kompleksni nervni
sastav. To dokazuje da smo stvoreni za kretanje. Mozak se razvija u pokretu, i to
najviše od druge do pete godine. Zato je tada ključno da se dijete kreće, a ne da
sjedi u kolicima i da ga roditelji guraju. Ne mislim pritom samo na hodanje nego na
sve kompleksne pokrete, trčanje, prevrtanje, skakanje, penjanje, provlačenje – to je
posao djeteta.
Kad smo već kod grešaka, koje ste greške najčešće primijetili da roditelji prave?
– Svrstavam ih u tri različite kategorije: prezaštićivanje je prvo, to smo maloprije
spomenuli, kada ne dopuštamo djeci da se kreću kako se ne bi povrijedili.
Pod drugo ulaze sva ona djelovanja koja roditelji rade da bi sebi i njemu “olakšali”.
Na primjer, voze dijete u kolicima do njegove četvrte godine, daju mu meku miksanu
hranu jer je dijete brže pojede. Zadržaću se na mekoj hrani jer taj je problem vrlo
prisutan. Kad dijete dobije prva dva zuba, pomalo treba početi da se uvodi tvrda
hrana. Kad sa osamnaest mjeseci izrastu svi zubi, formiran je zagriz. dijete u tom
dobu već mora u potpunosti da konzumira čvrstu hranu. Znaju da mi kažu: ‘Ali moje
dijete ne želi da jede takvu hranu’. Moj savjet tada je da mu uopšte ne date taj obrok,
neka pričeka slijdeeći. Ako ovdje popustite, ne pomažete mu već štetite.
Evo koje su posjledice: Mekana hrana ne može da aktivira jezik kako treba, što je
važno za razvoj govora. djeca koja ne jedu tvrdu hranu ne razvijaju pravilno mišiće
na obrazima i zbog toga im je teško da izgovaraju glasove P i B. Uz to, čvrsta hrana
čisti zube, a mekana ne može, pa se stvara više karijesa. Kažu mi roditelji: “Pa šta
ima veze, to su mlečni zubi”. Ali, kada izvadimo djetetu jedan mliječni zub, hrana
automatski ide na stranu gde ima više zuba jer je tamo zagriz jači. Jaki mišići tu
više rade nego na drugoj strani. Zbog toga može da se javi estetski problem asimetrije
lica. Ako ti jaki mišići na licu povuku i vratne mišiće za sobom, dolazi čak do
poremećaja držanja tijela.
I još, rješavanje problema dosade umesto ijeteta je treći problem koji želim da
naglasim.Roditelji samo treba da se sjete sebe kada su bili maleni, odnosno onoga
šta su radili kada su osjetili dosadu. Išli su sami da traže društvo, vozili se biciklom i
izmišljali nove igre. Danas dijete kad mu je dosadno uzima tablet, mobilni ili daljinski
upravljač i pritiskom na dugme ulazi u virtualni svijet u kom u trenu prestaje da osjeća
dosadu. To znači da smo dijete prepustili ljudima sa TV-a i videoigricama da mu
kreiraju unutrašnji svijet. Dosada je neugodno stanje, ali nam je potrebna da mislimo i
budemo kreativni. prije smo sami sebi rješavali taj problem dosade. I dijete samo mora
da ga nauči, inače će sa godinama postati frustrirano, i sve će mu trebati odmah i sad.
Sve je više takve djece.
U drugoj fazi, kod kognitivnog razvoja u djece, u svom programu koristite
zagonetke. Možete li da nam pojasnite razloge ove metode i navesti primjere?
– U drugom dijelu programa učimo ih da povezuju informacije i razvijaju inteligenciju.
Učimo ih da misle. Imam jedan slikoviti primjer. Godinama već održavamo NTC
kampove na kojima učestvuju djeca od četiri do dvanaest godina. Imao sam grupu
djece od četiri do pet godina i njima postavio jednostavno pitanje.
“Ispred čega u stanu svaki dan stoje mama i tata i gledaju u to? Obično se nalazi na
zidu. Obično više mama nego tata”.
djecji odgovori bili su: TV, tapeta na zidu, slika, prozor…
Tek kad sam rekao da roditelji obično gledaju u to ujutro prije posla, rekli su tačan
odgovor – ogledalo.
To je jako interesantno, zašto dijete koje zna za ogledalo ne zna da odgovori na ovo
jednostavno pitanje? Zato što ih niko nije naučio da misle!
Od deset današnjih najtraženijih zanimanja u svijetu, njih sedam ili osam nije
postojalo prije desetak godina. To znači da moramo pripremiti djecu za poslove koji
još uopšte ne postoje. To je funkcija škole i obrazovanja, vrtića i roditelja. Zanimanja
poput daktilografa ili radnika na pokretnoj traci nestaju, njih će zamjeniti roboti i
kompjuteri. Čitava Evropa je zbog lošeg obrazovnog sistema u problemu, stagnira,
jedini ko napreduje je Istočna Azija, jer oni uče djecu da misle i povezuju informacije,
a to se vidi po PISA testovima koji mjere funkcionalno znanje.
Dakle, vi svjesno radite na toj školi budućnosti?
– Sjećam se kad smo počeli s predavanjima prije deset godina u Ljubljani, jedna
kolegica koja se tamo našla, inače profesorka psihologije učenja, pitala me je:
“Kakvo je ovo učenje kad se djeca stalno smiju?”
Odgovorio sam: “Pa ako mene pitaš, to je najbolje učenje. Oni misle da se igraju,
a zapravo su naučili sve što smo prošli na času”.
Da, to je koncept škole budućnosti, da djeca misle, da se smiju i da usput nauče
to što smo radili. Mogao sam da im držim lekciju, izbacujem informacije, tražim od
njih da ih zapamte i slijedeći put da im dam test, ali tako se ne uči.
Koliko vaš program pomaže djeci da budu sretna bića i kao odrasli ljudi?
– Nisam psiholog, ali mogu da kažem nešto o tome jer cijelu jednu deceniju pratimo
djecu. Učimo ih da misle i da povezuju informacije, da lakše nauče gradivo u školi,
da ga bolje upamte. Kolege psiholozi su istražili – djeca kroz NTC dobiju samopouzdanje,
a ono je ključan faktor za budući, sretniji život.
Kad dijete ima samopouzdanje u školi je sretnije, opuštenije i nema strah od
odgovaranja. Ne poznaje stres pred kontrolni ispit. Lako pokazuje svoje znanje
jer ga je dobilo kroz igru. Učenje je igra!
Da li tu ustvari leži greška evropskih obrazovnih sistema?
– Reproduktivno učenje je osnovna greška naših obrazovnih sistema. Predajem od
Norveške pa sve do Grčke i svi koriste reproduktivno učenje. Neki ga pomalo
smanjuju, neki su izbacili klasično ocjenjivanje, učenje pjesmica napamet i slično.
S time se slažem, jer kao što sam već napomenuo, učenje napamet izaziva stres.
Uzmimo za primjer stih iz jedne pjesme koji glasi: ‘Mene moja duša boli’. Zamislite
sada tu čitavu apstraktnu pjesmu koja se sastoji od dvadesetak sličnih stihova. Ja od
djece tražim da stih nacrtaju jer tada će ga bolje zapamtiti. Slika se pamti petsto puta
bolje nego tekst, a crtajući ga, djeca će naučiti da obrade informaciju.
Vraćamo se na početak razgovora – izumiru zanimanja u kojima ne treba da se misli.
Naš posao je da pripremimo djecu za budućnost.
U kakvoj su vezi slon i broj 14?
Na predavanju postavim zagonetku djeci, a ona se sastoji samo od pojma “slon” i
broja četrnaest. Niko baš na prvu ne zna kako su ta dva pojma povezana, a moraju
da ih dovedu u logičnu vezu. Tada kreću njihovi odgovori: “Pa možda slon živi
četrnaest godina, možda je mladunče toliko kilograma teško, možda su surla ili kljove
četrnaest metara duge…”
Nakon svakog odgovora, niko ih ne osuđuje, mogu da kažu šta god žele, slobodno
otvaraju raspravu, svi se javljaju, bez straha. Nije meni najvažniji odgovor već put
do njega. Da djeca na tom putu povezuju informacije, slušaju druge, da daju svoj
zaključak, ideju koja čak i nije moguća.
Prije četrdeset godina, kada bi učenik učitelju rekao da su slonove kljove duge
četrnaest metara, dobio bi odgovor: “Kakva je to glupost, to nije tačno, ustani, to
zaslužuje negativnu ocjenu”. dijete se nakon toga od straha neće javljati. Upravo
toga se treba osloboditi.
I da, rješenje je – u surlu stane četrnaest litara vode, rekao je dr Rajović.
Izvor: Zadarski.hr