Kognitivna dimenzija: odnosi se na znanje, razumijevanje i analizu sadržaja u medijima. Ova dimenzija omogućava stjecanje znanja medijske kompetencije kako bi se simboličke poruke putem medija mogle uspješno dekodirati i razumjeti njihova značenja.
Moralna dimenzija: koja zagovara tezu da se mediji trebaju promatrati s etičkog aspekta.
Treća je socijalna dimenzija: a odnosi se na prava, medijsku politiku i socijalna djelovanja.
Četvrta je estetska dimenzija: u kojoj su mediji nositelji izražaja i informacijskih poruka. Ovu dimenziju najviše koriste medijski manipulatori putem estetskih sadržaja poput: slika, boja...itd. Upravo ti sadržaji "bude" emocionalne efekte kod korisnika (posebice djece i mladih, npr. internet, videoigre).
Peta je dimenzija djelovanja. Ona bi trebala razviti sposobnosti aktivnog uključivanja u interpretaciji sadržaja medija. Od pasivnog pojedinca razviti aktivnog. Ova dimenzija također je važna u decoding procesu. Neki stručnjaci sve ove dimenzije nazivaju i nove vizije ili paradigme za poboljšanje interaktivnog učenja u dvosmjernoj ulozi medija. Baacke ih naziva i novom filozofijom obrazovanja u informacijskom društvu. Smatra da je proces kompetencije uspješan ako se u pojedinca razviju sve dimenzije (Hofmann, 2003: 65).
Chomsky ističe da je "jezična kompetencija urođena sposobnost" (prema Moser, 2006: 89).
Prema Baackeu "komunikacija se ne sastoji samo od jezične interakcije". Zbog toga nije dovoljno "imati" samo jezičnu kompetenciju. Za Baackea je bitno "ono" što pojedinac vidi i čuje i što može sam producirati (Baacke, 1997: 52). Iz tog razloga Kübler (1996) ističe da "...medijske kompetencije ne mogu biti ostvarive kao nova paradigma u medijskoj pedagogiji ako se primjeri 'uzimaju' samo od Chomskog." (Kübler, 1996: 12). Uz pomoć kodova slika i digitalnih (inovativnih) medija mogu se interpretirati informacije, ali ne mogu biti dekodirane bez usvojene medijske kompetencije (Doelker, 1997: 48). Konkretni nastanak različitih medijskih kompetencija koje su shvaćene kao nove paradigme medijske pedagogije usko je vezan za uporabu inovativnih medija (Doelker, 1997: 53).
Učenik mora znati vladati medijima, a ne mediji njime. Četiri su značajne tačke koje odgovaraju na pitanje što je to pedagoško u medijskoj kompetenciji:
1. kompenzatorsko: reakcijsko, socijalno, etičko, 2. interkulturalno: kulturalne perspektive, vrijednosne orijentacije, kulturne povezanosti, suživot, 3. teorijsko-znakovno: semantičko, dekodiranje simbola i znakova u medijima i 4. društveno-socijalno: odgovornost i sudjelovanje s različitim medijima. Heinz Moser (2000) ističe "obrazovni standardi dobivaju na značenju stjecanjem medijskih kompetencija kao nove paradigme medijskog obrazovanja" (Moser, 2000: 87). To podrazumijeva INPUT (u kurikulumu, a ne OUTPUT) onoga što je učenik usvojio i naučio. (Moser, 2000: 88). Za realizaciju INPUT-modela Njemačka se zadnjih godina orijentirala na nastavne predmete: njemački, matematiku i jedan strani jezik. Na toj se razini trebaju razviti obrazovni standardi koje će učenik u određenoj dobi morati usvojiti. Takav se prijedlog razvoja u usvajanju razina medijske kompetencije počeo primjenjivati u Zürichu zadnjih deset godina. (Moser, 2000: 97). Postojala su tri polja djelovanja gdje su se učenici morali kvalificirati, a to su: 1. upotreba medijskih proizvoda, 2. razmjena medijskih poruka (komunikacijski mediji) i 3.medijska refleksija i medijska kritika (medijska kritika se razvila 80-ih god.). Ove tri polja djelovanja zapravo predstavljaju tri područja kompetencije. Na temelju njih su u Zürichu usvojeni standardi za četiri dobne razine: a) od 1 - 6 razreda, b) od 7 - 9 razreda, c) od 9 - 10 razreda i d) od 10 - 12 razreda (Moser, 2006: 221).
Analizirajući medijsku kompetenciju s konstruktivističkog pristupa, podrazumijeva se "spoj" sposobnosti između dvaju temeljna glagola što (pojedinac mora usvojiti) i znati (upotrijebiti usvojene kompetencije). Pojedinac, posebice učenik, mora znati vladati medijima, a ne mediji njim. U tim novim obzorjima u savremenoj pedagogiji medijska kompetencija mora voditi ka razvoju medijskog obrazovanja i medijske kulture, što su sastavni dijelovi medijske pedagogije u savremenom medijskom okruženju, a u cilju sprječavanja procesa manipulacije. Dakle, nužnost je shvaćanje integriranja medijskih kompetencija i s aspekta potreba učenika (a ne samo učitelja) u školski sistem jer ono vodi cjelovitom razvoju medijskog odgoja u savremenoj pedagogiji.