Tako je govorila Klara Cetkin, njemačka revolucionarka, na Drugoj internacionali u Parizu 1889. godine. U te riječi utkala je cijeli svoj život. Već slavna sifražetkinja, 1910. godine je na kongresu Socijalističke internacionale u Kopenhagenu predložila da žene svih zemalja jednom godišnje, 8. marta, slave svoj dan, kao simbol borbe za jednako pravo glasa, zaštitu žena na radu, ukidanje trgovine bijelim robljem i zaštitu djece.
Klara Ajzner je rođena 1857. godine u Videaru, selu u Saksoniji. Kći seoskog učitelja, rano se suočila s eksploatacijom. Školovala se za učiteljicu u Lajpcigu, gdje je upoznala ljubav svog života, socijalistu Osipa Cetkina. Osip je, nakon zabrane Socijalističke partije Njemačke, protjeran, a vjerna Klara je uzela njegovo prezime i pošla za njim u izgnanstvo u Francusku.
Nikada se nisu vjenčali da i ona ne bi izgubila državljanstvo, imali su dva sina, Maksima i Kostju. Živjeli su u Parizu, u krajnjoj bijedi, gdje je Osip umro 1889. godine.
Klaru više ništa nije zadržavalo u tuđini i ona se vraća u Njemačku, čim je ukinut zakon o zabrani socijalista. Plodan pisac i izvanredan govornik, širi svijest o pogubnom položaju žena u porodici i društvu, zalaže se za razvod braka, slobodnu ljubav, prekid trudnoće.
Udala se 1900. godine za 18 godina mlađeg Fridriha Kundela, pjesnika i slikara. Od 1924. godine živi u Moskvi i vodi Sekretarijat žena Treće internacionale. Rusi su je obožavali, u radničkom pokretu je bila već tada legenda i jedna od rijetkih koja je imala smjelosti da kritikuje Staljina. Nju nije smio da likvidira. Ostala je aktivna u politici sve do smrti.