inteligencije. Što je viša razina emocionalne inteligencije, manje je nasilnog ponašanja i drugih ponašajnih problema. S obzirom da se emocionalna inteligencija odnosi na sposobnost prepoznavanja značenja emocija i njihovih veza, te korištenja emocija kao temelja razumijevanja i rješavanja problema očekivana je pretpostavka da će pojedinci koji imaju razvijenu emocionalnu inteligenciju pribjegavati mirnijem rješavanju sukoba i da će izbjegavati izražavati agresiju (Ivanović, 2008). Emocionalna inteligencija uključuje nekoliko različitih sposobnosti od kojih se za područje nasilja smatra najvažnijom empatija. Findlay, Girardi i Coplan (2006; prema Ivanović, 2008) navode kako su empatična djeca socijalno osjetljivija te se ponašaju na prosocijalan način, za razliku od manje empatične djece sklone sramežljivom ili agresivnom ponašanju. Osobe koje imaju visoko razvijenu empatiju stoga češće teže nenasilnom rješavanju sukoba. Osim empatije, važna se pokazala i sposobnost zauzimanja tuđe prespektive. Santrock (2008; prema Coyl, 2009) navodi kako djeca koja imaju razvijenu ovu sposobnost u većoj mjeri ispoljavaju prosocijalne oblike ponašanja i bolje se snalaze u teškim socijalnim situacijama. Sposobnost upravljanja stresom također je jedna od komponenti emocionalne inteligencije. Wong i Ang (2007) dobivaju značajnu povezanost ove sposobnosti s antisocijalnim oblicima ponašanja. Pojedinci koji uspješno upravljaju stresom manje su skloni antisocijalnim oblicima ponašanja i u većom mjeri ispoljavaju prosocijalne oblike ponašanja. Ovakvi rezultati niza istraživanja, uz podatak da se emocionalna inteligencija razvija s dobi i iskustvom (Mayer, Salovey, Caruso i Sitarenios, 2001) objašnjavaju zašto je velik broj stručnjaka u području obrazovanja uvidio važnost, osim akademskog, i razvoja emocionalnih vještina učenika pa se kreiraju različiti programi za razvijanje učeničkih emocionalnih kompetencija. S obzirom na to da je škola mjesto gdje učenici provode dosta vremena te se mnoge njihove interpersonalne reakcije odvijaju upravo tamo, ona je nedvojbeno prirodno okruženje za učenje kompetencija vezanih uz razumijevanje i upravljanje emocijama, vlastitim i onima drugih ljudi kako bi se potaknuo njihov emocionalni i socijalni razvoj (Goleman, 1995). Stoga ne čudi
pretpostavka da razvojem emocionalne inteligencije u školama pridonosimo smanjenju stope nasilja i razvoju djelotvorne prilagodbe i kvalitete vršnjačkih odnosa.
S obzirom da vršnjačko nasilje predstavlja bitan društveni problem koji je prisutan u svim školama i ostavlja posljedice na zdravstvenom, psihološkom i tjelesnom planu mnnoga istraživanja danas nastoje otkriti rizične i zaštitne faktore za njegovu pojavu. Cilj ovog istraživanja bio je
provjeriti je li emocionalna inteligencija povezana s vršnjačkim nasiljem te je li bolji prediktor javljanja vršnjačkog nasilja od demografskih varijabli poput dobi i spola. Iako se dosta istraživanja bavilo ispitivanjem povezanosti između ova dva konstrukta još uvijek se radi o dosta neistraženom području. Dosadašnja istraživanja najčešće su koristila jednu mjeru emocionalne inteligencije i
jednu mjeru vršnjačkog nasilja u čemu leži prednost ovog istraživanja. U ovom istraživanju za mjerenje individualnih razlika u emocionalnoj inteligenciji korišten je i test sposobnosti i upitnik
samoprocjene vlastitih sposobnosti. Također, za procjenu vršnjačkog nasilja, uz samoprocjene učenika korištene su i procjene nastavnika o stupnju počinjenog nasilja. Time se pokušalo steći bolji
uvid u prirodu odnosa između ova dva konstrukta te provjeriti koje su sposobnosti unutar emocionalne inteligencije najviše povezane s vršnjačkim nasiljem što može olakšati kreiranje preventivnih programa u budućnosti.
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt