Ipak, djeca u toj dobi, koliko god su sazrijela, još uvijek ne znaju dobro procijeniti vjerovatnost opasnosti za njih same. Ta sposobnost neće se razviti sve do adolescencije. Djeca previše znaju, ali se još ne snalaze u tom znanju. To u djece koja su po prirodi osjetljiva i sklona uznemirenosti, ponekad može dovesti do briga dovoljno ozbiljnih da im zatreba pomoć roditelja i drugih. Dijete, npr. može strahovati hoće li njegovi roditelji sretno stići, ako su na putu i slično. Iako svi mi imamo takve strahove, u djece školskog uzrasta oni mogu biti toliko izraženi da ih u potpunosti obuzmu. Izraziti strahovi i uznemirenost ponekad se mogu uočiti u noćnim morama ili strahu od odlaska na spavanje, strahu od spavanja nasamo, strahu od otmičara i slično. Izrazito prestrašeno dijete može imati dugoročnih problema sa zastupanjem vlastite volje, vlastitih stavova. U tome mu mogu pomoći roditelji, kako svom dodatnom brižnošću tako i poticanjem na raspravu s gostima ili bratom/sestrom.
Osim toga, zbog hroničnog stresa neka djeca postaju tužna, što se polako pretvara u depresiju. Dijete osjeća kako ne može ništa učiniti ispravno ili da je loše. Ponekad depresija poprima blagi oblik kada dijete jednostavno ne želi ništa raditi. U rijetkim slučajevima može poprimiti ekstremniji oblik, koji odlazi tako daleko da dijete tvrdi kako želi da se nikada nije rodilo, a može pokušati i nauditi samome sebi. Roditelji bi tu trebali uskočiti smirivanjem djeteta konkretnim činjenicama, ali mu i dati priliku da izrazi svoje osjećaje i želje. Nema koristi od prepiranja. Najbolje je pažljivo saslušati, saosjećati i, kada je to moguće, ponuditi mu alternativne ideje. Zato je rasuđivanje i razumijevanje najbolji pristup, a ne osporavanje. Ako tugovanje ili depresija postanu ekstremni ili roditeljska pomoć ne djeluje, potrebno je potražiti savjet stručnjaka.
Sve se to, naravno, može odraziti i na školu i učenje. Ako se djetetovo ponašanje naglo promijenilo, npr. dijete koje je rado učilo odjednom prestane učiti ili inače disciplinirano dijete postane neposlušno, vjerojatno je riječ o rekaciji na nedavni stres. Ipak, treba razlikovati poteškoće u školi koje se vuku odavno od privremene promjene u ponašanju.
Drugi znakovi nesigurnosti i tjeskobe mogu biti i pretjerana ovisnost o gomili, krajnja sebičnost i zapovijedanje, uzimanje svega osobno, polarizirano i rigidno razmišljanje, fragmentirano razmišljanje, bijeg u fantaziju, poricanje osjećaja, «zamrzavanje» emocija, povlačenje, pasivnost i bespomoćnost, impulzivno i agresivno ponašanje i drugo.
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt