Osjećala sam veći pritisak nego pred Azrinu fiziku u srednjoj školi i nenormalno se grizla ako bih dobila lošu ocjenu, a loša je ocjena za mene i moju učiteljicu bila četvorka. I sjećam se da sam, bez obzira na sve te godine pune nekih prvih strahova od drvenih stolica koje ti svojim šarafima počupaju kosu, na pitanje “Što želiš biti kad odrasteš?” svojoj učiteljici odgovorila – učiteljica. Na što se ona nasmijala, napravila kolut unazad očima i rekla mi da se nada da ću to promijeniti jer je to jako, jako loš posao.
Ne znam jesam li već tada mogla biti dovoljno zrela u glavi pa da mi je poriv za poslom u učionici došao iz želje da popravim sve ono što mi se nije sviđalo s druge strane velikog, starog, zelenog stola. Život me odlučio vrlo brzo nagraditi poslavši mi u život sjajne profesore. Odmah u drugom dijelu svog osnovnoškolskog obrazovanja zapala me najbolja razrednica koju ni da sam sama osmišljavala ne bih tako osmislila. Promijenila sam desetak profesora engleskog jezika i većina ih je bila briljantna, zabavna i kreativna toliko da su uspjele zasjeniti one dvije-tri koje doista nisu voljele svoj posao. Na faksu sam imala najgenijalnije osobe na nastavničkom smjeru i na trenutak se činilo da stvarno postoji posao iz snova. Taj je trenutak trajao dugo, pa čak je oživio i na praksi, jer sam i tamo vidjela dvije genijalne žene koje rade s različitim uzrastima, ali svoj posao žive u pravom smislu te riječi.
I ono što me uvijek fasciniralo kod profesora koji su ispunjavali cijelu učionicu jest činjenica da smo ih mi, djeca, studenti, voljeli. Istinski smo ih voljeli, kao neke malo starije prijatelje. Uživali smo na njihovoj nastavi, nismo propuštali predavanja i pamtili smo sve što su govorili, upijajući njihove anegdote, priče iz života i pravila iz knjiga. Nijednom nisu morali reći da vole svoj posao, to se vidjelo i osjećalo. Prošle sam sedmice naišla na pisma učitelja, nastavnika i profesora širom regije koji dijele svoja užasna iskustva s učenicima. I nisam mogla vjerovati koliko toga ima i čega sve ima. Učinilo mi se da je ta veza nestala, da su djeca postala okrutna, a i to je previše blago reći za neke od situacija koje su izronile, a da su se profesori izgubili u tom svijetu bahate čeljadi koja ih se usuđuje udariti i da je posao koji je za mene bio i ostao nekako idiličan postao kazna na koju se odlučuješ samo ako baš, baš moraš. Zbog čega je učionica postala mučionica, u doslovnom značenju.
Moja je strina učiteljica. Predaje djeci od prvog do petog razreda, dakle odgaja djecu čim zinu na svijet dovoljno da znaju zavezati pertle i doći do škole. Neke čak i tomu nauči. Ta žena radi svoj posao već godinama, u gradu u kojem se nije rodila, prilagođava se različitim direktorima, roditeljima, djeci, planovima i programima. Ide na seminare, uči o računalnim programima, projektorima, internet alatima. Sastavlja vlastite križaljke, bere lišće oko kuće za prezentaciju o jeseni, istražuje o rijekama i smišlja igre pomoću kojih će objasniti tablicu množenja. Satima sjedi uz laptop kreirajući kreativne materijale koje onda printa i reže u oblicima da bi ih sutra na času iskoristila i djeci učinila nešto zanimljivijim. To radi godinama i nikad joj ništa od toga nije bilo dodatno plaćeno novcem. Ali jeste silnim pismima za kraj godine, cvijećem i hvalospjevima koje o njoj možeš čuti po gradu. Da joj neko dođe i probuši gume na autu, ja bih osobno tražila tu osobu i te roditelje da im se svašta nagovorim.
Moja je tetka profesorica engleskog jezika. Ona ne radi u školi, ali ima svoju agenciju gdje učiš engleski jezik bez opterećenja od ocjene i neopravdanih časova. Njezine sam sate počela pohađati kad sam imala pet godina. Tu sam imala svoju prvu čajanku, svoju prvu voditeljsku gažu na engleskom jeziku, svoj prvi susret s ambasadorima Velike Britanije i svoju prvu diplomu s Cambridgea. Nije mi uvijek ona predavala, ali predavale su mi Josipa i Anita uz nju koje su bile jednako predivne i zbog kojih sam nastavljala govoriti da želim raditi u učionici. Da bilo kojoj od njih neko opsuje ili fizički na njih nasrne, isto bih bila spremna toj djeci i tim roditeljima prirediti javno sramoćenje i prozivanje.
O njima se dvjema ne piše. Na prste jedne ruke možeš izbrojati članke o genijalnim profesorima, a ima ih. Naravno da će se pisati o skandalu kada profesor izbezumljen odgurne učenika koji ga zlostavlja i naravno da će se pisati o djeci koja te pljuju i buše ti gume. A zašto nije naravno da će se pisati i o ovoj drugoj strani?
Često se vratim na onaj dan u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole kad mi je učiteljica rekla da se predomislim oko odabira profesije, jer je raditi s djecom užasno. Pa njoj je sigurno bilo, bez obzira na to što mi nismo bili užasna djeca. Mojoj razrednici, profama iz engleskog, profama na faksu, mojoj strini i mojoj tetki nije. Nije im užasno, a nisu im sva djeca zlatne figurice koje reagiraju poslušno na svaku njihovu riječ. Imaju djece koja su teška, imaju djece s kojima se ne slažu, kojima one ne odgovaraju. Imaju roditelja koja su deset puta gori od djece i s kojima se uopće nije zabavno družiti. Ali imaju puno više trenutaka kada se sjete da rade taj posao jer ga vole. Tužno mi je vidjeti sva ona pisma u kojima se djeca prema nastavnicima i profesorima ponašaju kao da su ti ljudi smeće. Umrla bih kad bi neko takvo nešto uradio mojoj strini ili tetki. Nemam pojma što bih napravila kad bi to neko uradio MENI, vjerojatno bih danima liječila takvu vrstu boli i traume. Ali ja sam ove sedmice završila prvo polugodište u istoj onoj učionici gdje sam počela učiti engleski s pet godina. Pozdravila sam se s tridesetak svoje djece koje prepuštam drugoj teacher do idućeg septembra. Svaki su mi put zasuzile oči, nakon svakog zagrljaja mi je bilo malo teško. Na svako “A kad ćete se vratiti?” sjetila sam se zašto sam odabrala ovaj posao.
Zbog ljudi koji su me učili životu, i u učionici i izvan nje, od kojih sam gledala kako se nosi sa stvarima koje su teške i koje su divne. I zbog prekrasne djece i predivnih malih bića koji će ti svojim osmijehom i nekom rečenicom popraviti dan. Žao mi je što svi nismo profesori kao što su bili ovi moji i što svi nismo djeca kakva su ova moja. Jer meni je u ovom svijetu baš lijepo i da sad krenem pisati pisma o svojim učenicima, mogla bih napisati mini zbirku predivnih situacija koje sam proživjela u ovih nekoliko godina. Sretna sam što je tako i nadam se da će uvijek biti, kako bih nekad nekoj djevojčici koja poželi biti profa kad odraste rekla da je apsolutno podržavam, jer imam hrpetinu primjera kako to doista može biti najljepši posao na svijetu.
Autor: Jelena Božić
Izvor: bibermint.com