Postoji velik broj razloga zašto tjelesno kažnjavanje u odgoju nije prihvatljiva metoda. Ponajprije, sasvim je jasno da korištenjem tjelesnog kažnjavanja povećavamo šansu za tjelesnom i psihičkom ozljedom djeteta. Ne postoji „siguran udarac“; svaki udarac će u najmanju ruku djelovati na djetetov osjećaj samopoštovanja, čime riskiramo trajne posljedice u njegovom psihološkom razvoju tijekom odrastanja. Zatim, ono narušava povjerenje između roditelja i djeteta – dijete se više neće osjećati sigurno kada ima potrebu povjeriti se roditelju ili ako nešto pogriješi i od roditelja će osjećati strah umjesto zaštitu. Također, važno je reći kako tjelesno kažnjavanje nije učinkovita odgojna metoda – uči djecu da je u redu ozlijediti osobe koje volimo i uči ih da se trebaju skrivati od roditelja ako rade nešto što bi roditelju moglo smetati, a ne uči ih disciplini koju želimo postići.
Zašto roditelji koriste tjelesno kažnjavanje?
Prema istraživanju Hrabrog telefona iz 2018., roditelji najčešće koriste metode tjelesnog kažnjavanja zbog osjećaja gubitka kontrole, odnosno strpljenja te osjećaja umora i bespomoćnosti. Manji, no značajan broj roditelja (17%) koristi tjelesno kažnjavanje jer ga smatraju učinkovitom metodom. Iz tih rezultata može se pretpostaviti kako većina roditelja zapravo ne želi koristiti „batine“ u odgoju, no da ne znaju kako drugačije postupiti ili izgube kontrolu i kasnije se nose s osjećajima krivnje i tuge.
Na temelju rezultata istraživanja i direktnog rada s roditeljma, nastala je kampanja „Mogu drugačije“ te kratki film koji prikazuje s kakvim se osjećajima može nositi jedan roditelj koji je izgubio kontrolu
Šta umjesto tjelesnog kažnjavanja?
Važno je da svaki roditelj za sebe razmisli u kojim situacijama koristi takve metode i zbog čega.
Primjerice, ako je razlog gubitak kontrole, tada roditelj može poraditi na strategiji što učiniti u situaciji kada osjeti da gubi kontrolu. To može biti odlazak iz prostorije, duboko disanje 20 sekundi, ili nešto drugo što je njemu/njoj najprihvatljivije.
Ako je razlog osjećaj bespomoćnosti, važno je razmisliti je li taj osjećaj vezan uz određene situacije i zatim se raspitati i educirati o tome što se sve može napraviti kada se nađe u takvim okolnostima.
Ova metoda zahtijeva dozu rada na sebi, a učinkovita je zato što si svaki roditelj pristupa individualno, poznavajući svoje potrebe i razmišljanja. O strategiji je najbolje razmišljati hladne glave, kada imamo vremena, i promijeniti ju po potrebi ako vidimo da ne djeluje onako kako smo željeli.
Što se tiče disciplinskih metoda, svaka dob djeteta nosi svoje posebnosti i zbog toga ne postoji jedna univerzalna „zamjena“ za tjelesno kažnjavanje.
Dijete do treće godine ne može razumjeti kako se drugi ljudi osjećaju, ne može razumjeti vezu između uzroka i posljedice i ne može razlikovati dobro i loše. Zbog toga, kazna u ovoj dobi nije primjerena odgojna metoda. U ovoj dobi najvažnije je djelovati preventivno; osigurati siguran prostor u kojem dijete može istraživati svijet (npr. zaštititi utičnice, oštre rubove…). Ako dijete krene raditi nešto što ne bi smjelo, jasno „Ne!“ uz pružanje zamjene vrlo je učinkovita metoda (npr. ako posegne za vrućom šalicom, možete mu reći „Ne, to je vruće“ i u zamjenu dati igračku kako bi mu preusmjerili pažnju).
u predškolskoj dobi, djetetu je važno omogućiti izbor kada je to moguće, čime ćete mu postaviti granice koje su vama u redu, a njemu omogućuju dozu samostalnosti (npr., vi odaberete dvije prikladne majice između kojih ono može odabrati koju će nositi u vrtić). U postavljanju pravila, važno ih je upariti s jasnom uputom o tome što može napraviti (npr. „Molim te hodaj umjesto da trčiš po kući“)
Što je dijete starije, roditelji mogu uključiti više objašnjenja o tome zašto je neko ponašanje prihvatljivo ili zašto nije. Isto tako, moguće unaprijed dogovarati pravila o ponašanjima i pomoću njih rješavati situacije sukoba koje se pojave putem (npr. „Kada su igračke pospremljene, možeš gledati crtić.“) Generalno, nagrade su puno veći motivator djeci nego kazne. Nagrada za dijete može biti i poljubac, zagrljaj, pohvala ili pažnja koju pridajemo djetetu, ne samo materijalna stvar.
Odgoj djece, a osobito discipliniranje, mogu biti izazovni i zahtjevni za roditelja. Nije neobično osjetiti iscrpljenost, umor i bespomoćnost, kao i krivnju kada mislimo da nismo dobro reagirali. Važno je pronaći podršku za sebe, obratiti se nekome kada se borimo s takvim osjećajima, jer važno je da brinemo o sebi kako bismo mogli kvalitetno brinuti o drugima.