METAKOGNICIJA I METAKOGNITIVNE VJEŠTINE UČENIKA
0
Pojam metakognicija odnosi se na svijest o onome što neka osoba zna, što ne zna te na koji način može naučiti ono što još ne zna (Cao i Neitfeld, 2007). Dakle, metakognicija omogućuje osobi da kontrolira svoje učenje, da odredi svoje ciljeve učenja i da odabere strategije kojima će ostvariti te ciljeve.
Dok kognicija obuhvaća samo izvršenje zadataka, metakognicija podrazumijeva razumijevanje na koji način je zadatak izvršen.
Metakognitivne vještine se kod djece razvijaju postupno, mlađa djeca znat će tek neke osnovne metakognitivne vještine, dok će starija spoznati i naučiti nove vještine koje će kroz iskustvo nadograđivati. Važnost metakognitivnih vještina velika je kod samostalnog učenja jer obuhvaćaju motrenje vlastitih kognitivnih procesa i omogućuju njihovu regulaciju u svrhu povećanja učinkovitosti. Neke od metakognitivnih vještina su: metarazumijevanje, metaslušanje i metamemorija.
Metarazumijevanje je metakognicija vezana za razumijevanje pri čitanju.
Metarazumijevanje omogućuje čitatelju da razumije ono što čita, a ujedno i svijest o tome ako mu je nešto u tekstu nepoznato ili nerazumljivo. U školskom kontekstu, metarazumijevanje je vrlo bitno za akademski uspjeh. Učenici s bolje razvijenim vještinama metarazumijevanja, postižu i bolji akademski uspjeh. Loše razvijene vještine metarazumijevanja mogu se kod učenika ispoljiti na nekoliko načina.
Ako učenik ne razumije ono što je pročitao i napisao, može imati nerealna očekivanja da je odlično napisao test i nadat će se najboljem rezultatu. Također, ako nije razumio pročitano i napisano, može biti svjestan toga i očekivati loše rezultate, a postoje i učenici koji nemaju predodžbu o tome kako su riješili test. (http://www.ericdigests.org/pre-921/meta.htm).
Metaslušanje se odnosi na razumijevanje onoga što osoba čuje, to je sposobnost razmišljanja o glavnim tačkama sadržaja kojeg sluša.
Osoba kod koje je dobro razvijeno metaslušanje ima sposobnost razumijevanja drugih (usmjeravanje pažnje na govornika i razumijevanje onoga što govori), sposobnost razumijevanja sebe, sposobnost razvijanja socijalnih odnosa te sudjelovanja u zajednici.
Kako bi osoba razvila vještinu metaslušanja potrebno je razviti sljedeće vještine:
usmjeravanje pažnje
osluškivanje toka razgovora i usporavanje ukoliko je potrebno čekanje na red te svijest o sagovorniku (http://www.aspire-cs.com/meta-listening).
Metamemorija se definira kao sposobnost razmišljanja o strategijama pamćenja, o tome koliko znamo i na koji način pamtimo.
Ona omogućava učinkovito kodiranje, pohranjivanje i dosjećanje informacija. Metamemorija se razvija pod utjecajem maturacije i ne može se naučiti, a u korelaciji je sa znanjem. Dijete kod kojeg je sposobnost metamemorije dobro razvijena, ima veće predispozicije za brže i efikasnije usvajanje akademskih sadržaja i znanja.
Znanje mlađe djece sadrži manje informacija i informacije koje oni posjeduju su lošije organizirane, no u nekim domenama znanje nekog mlađeg djeteta može biti bolje od znanja starijeg djeteta i u takvim domenama se dokazuje važnost metamemorije (Ceci, Fitneva,Williams, 2010.).
Čitanje je najčešća akademska vještina u kojoj učenici s teškoćama učenja pokazuju neuspjeh (Lindsey i Kerlin, 1979.; prema Meenakshi i John, 1992.). National Assesment of Educational Progress, 2003.; prema Mason i sur. (2006.) provelo je istraživanje u kojem je dokazano da čak 30% djece u četvrtim razredima još uvijek ne zadovoljava standarde čitanja što kasnije, u višim razredima, može dovesti do slabijeg akademskog uspjeha zbog nerazvijenog metarazumijevanja.
Problem se može javiti kada učitelji predvide da učenik nije razvio osnovne metakognitivne vještine koje su mu potrebne pri učenju i tada ne provode učenje strategija za razvoj metarazumijevanja koje je vrlo bitno za učenje (Durkin, 1978-79.; Moody, Vaughn, Huges i Fischer, 2000.; Vaughn, Moody i Schum, 1998.; prema Mason i sur., 2006.).
Kod učenika s teškoćama često se radi o nedostano razvijenom metarazumijevanju što uzrokuje daljnje teškoće kod učenja jer dijete ne može kvalitetno učiti ako ne razumije, a ujedno i ne shvaća da ne razumije ono što čita. Neuspjeh u upotrebi metakognitvnih vještina može biti uzrokovan nedostupnim strategijama učenja, što je slučaj kod mlađe djece, ili nedostupnim izvedbama tih strategija: neuspjeh je rezultat metakognitivnog deficita, tj. dijete ne zna kad tu strategiju treba primjeniti i na koje gradivo.
Tako djetetu usvajanje školskog gradiva mogu otežati strane riječi, prenesena značenja, organizacija teksta ili nepoznata tema zbog čega je potrebno pomoći djeci da razviju metakognitivne vještine pomoću kojih bi im učenje bilo olakšano.
Autorica Pavlin-Bernardić (n.d.) predlaže nekoliko strategija koje bi djeci trebale pomoću da razviju svoje metakognitivne vještine i lakše uče:
Učenike treba učiti da učinkovito prate svoje kognitivne procese jer ako učenici ne primjećuju da zapravo ne uče tada neće ni promijeniti svoje strategije učenja što neće dovesti do djelotvornog učenja. Može se dogoditi da učenik pročita poglavlje iz udžbenika i uvjeren je da sve zna jer mu sve izgleda poznato no, kad treba odgovarati to gradivo, na usmenom ili pismenom ispitu, shvati da ništa nije upamtio. Za takve situacije korisna je strategija postavljati sebi pitanja o gradivu na kraju svakog odlomka i pokušati odgovoriti na njih. Tako učenik će samostalno kontrolirati svoje učenje.
Učenike treba učiti da koriste i složenije strategije pri učenju, a ne samo najjednostavnije jer one samo prividno dovode do rezultata. To znači da učenici trebaju razumjeti razliku između doslovnog prepričavanja nekog odlomka napamet i njegovog sažimanja te se trebaju angažirati u odvajanju bitnih informacija od nebitnih i izradi sažetaka.
Učenici trebaju imati primjereno znanje o gradivu. Potrebno je da učenici imaju činjenično znanje gradiva, ali ih treba poučiti i učinkovitim strategijama učenja u tom području.
Učenike treba poticati da se služe unutrašnjim lokusom kontrole i pripisuju svoje neuspjehe nedovoljno uloženom trudu. U slučajevima kada se učenici služe vanjskim lokusom kontrole, svoj neuspjeh pripisuju svojim lošim sposobnostima ili lošoj sreći, što će u daljnjem radu dovesti do slabijeg angažmana u korištenju novih i naprednijih strategija učenja.
Učenike treba poticati da strategije razmišljanja koriste i u novim situacijama ako smatraju da su prikladne. Ovakav način razmišljanja zahtjeva mnogo prakse i iskustva i djeci je u početku potrebna pomoć pri tome. Treba ih potaknuti da razmisle, primjerice, bi li se način razmišljanja ili rješavanja problema koji su koristili na nekom prirodnom predmetu mogao upotrijebiti i u društvenom predmetu i slično.
Potrebno je upoznati širu javnost s važnošću metakognitivnih vještina i strategijama koje omogućavaju njihov razvoj kako bi djeca još od najranije dobri razvijala svoje potencijale, najprije u krugu obitelji, a kasnije i u školskom okruženju.
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt