Odnos između nastavnika i učenika temelj je cjelokupnog odgojnog događanja.
Taj odnos je dobar ako postoji otvorenost, brižnost, međuzavisnost, samostalnost, uzajamno zadovljenje potreba, a sve putem uspješne komunikacije.
Loša komunikacija se javlja isključivo u slučaju kada nastavnik komanduje, prijeti, kritikuje, etiketira, uslovljava. Nastavnik prije svega treba da prihvati sebe onakav kakav jeste, sa svim svojim manama i vrlinama. Tek tada je spreman da prihvati i učenika takav kakav je.
Da bi nastavnik bio uspješan, pored objektivne slike o sebi i slike o učenicima, važno je da zna kako svaki učenik percipira sebe i nastavnika. Usklađenost tih slika uz kvalitetnu komunikaciju preduslov je i siguran uspjeh kvalitetnoj edukaciji. Uspješan način komuniciranja podrazumijeva da nastavnik uključi i dio svojih emocija ako želi postići bolju povezanost sa učenicima. Jer sasvim malo empatičnog razumijevanja može mnogo pomoći. Bogaćenje komunikacijskih situacija, tvorenje sazrijevajućeg učenja i samopodučavanja mora biti prioritet svakom nastavniku.
Kvalitetna komunikacija sa učenicima je signal da je nastavniku stalo do njihovog napretka, te se time jača njihovo sampouzdanje, a krajnji ishod je povećanje efikasnosti i kvaliteta u edukaciji.
Interakcije između nastavnika i učenika utiču na život učenika i više nego što su nastavnici svjesni. To je najvažniji dio nastavnikovog zanimanja, ali i uloga za koju je nastavnik najmanje spreman. Takve stvari nastavnik mora izučavati cijeli svoj život, jer ne postoje pravila niti definicije o svakom djetetu, a svako je individua za sebe.
Nastavnik uvijek mora socijalno precipirati i empatisati svoje učenike. Interakcija se dogođa i prije i poslije nastave, kad učenik pita, kada nastavnik predaje, na vannnastavnim aktivnostima, uvijek.
Mnogi učenici su svoje zanimanje i važne životne odluke donijeli baš na osnovu nekih davnih interakcija. Ne pamte učenici predavanja, nastavne jedinice, već ono nešto što je uticalo na njihove emocije. Nastavnikov uticaj je velik. Ne postoji srednja interakcija učenik-nastavnik, jer nema ni srednjih emocija.
Inetakcija je ili uspješna ili neuspješna.
Nastavnik se mora potruditi da se učenik osjeća lijepo na predavanjima, da ga prihvati, da uspješno komunicira sa njim, da mu pomaže, da ga hrabri, da stvara osjećaj povjerenja u
učionici i da tu učenik osjeća krajnje sigurno, bez ikakvih stega i strahova. On mora neprastano gledati, slušati, osjećati, vidjeti, primjetiti, promatrati, misliti, zaključivati i tražiti znakove da li učenik želi i da li može komunicirati.
Učenici spremnije daju neverbalne znakove nego verbalne, a nastavnik to mora primjetiti. Interakcija između nastavnika i učenika je najteže, najodgovornije, najsloženije i najzahtijevnije iskustvo. Kada nastavnik uspije da ostvari uspješnu interakciju između učenika i između sebe i učenika, to je njegova najveća nagrada i najveće zadovoljstvo. Najvažnije stvari u životu djece, učenika su sigurnost, ljubav, prihvaćanje i ohrabrivanje.
Učenici uče putem nastavnikove komunikacije sa njima, kako ih sluša, kako rješava probleme, kako hoda dok predaje, kao drži tijelo, prate sve detalje. Ponekad se učenik ne sjeti šta je nastavnik predavao, ali se jasno sjeća njegove frizure ili šta je nosio taj dan. Način na koji nastavnik komunicira sa djecom postaje model na kojem djeca uče da komuniciraju sa drugima. Dakle, uspješno ostvarena verbalna i neverbalna komunikacija uz empatijski stav nastavnika osigurava kvalitetnu interakciju između nastavnika i učenika. Moderan nastavnik zbog toga dobija sve veći značaj u sferi inovacija u nastavnom procesu, a sve u cilju povećanja efikasnosti i kvaliteta u edukaciji.
Pripremila: Azra Pandur