Biti odlikaš danas nije neka posebna stvar. Naime, uz malo razmatranja statistike zvanične i nezvanične može se uočiti jedan obrazac koji postaje konstanta u današnjem obrazovnom sistemu.
50% đaka je odlično, 45% procenata vrlo dobro, a 5% prolazi dobrim uspjehom.
Ova formula pokazuje svu urušenost obrazovnih kriterija.
Uz ljutite roditelje koji često uz nasilne metode, da ne kažem pritiske na učitelje putem poznanstava ili ucjenama itd. praktično iznuđuju ocjene bez imalo grižnje savjesti da dijete na takav način, fiktivnim ocjenama praktično ne dobija ništa, nego čak gubi. Ali šta gubi?
Gubi kredibilitet znanja i veoma rano dijete spoznaje da je od znanja bolja moć, koju posjeduje roditelj i za koju se grčevito bori ne bi li tako ishodio materijalno blagostanje za svoju porodicu i što bolji društveni status koji će mu u konačnici omogućiti da zaobilazi standarde predviđene za "obične" ljude. Jedna od tih manifestacija moći je upravo pritisak na školu i učitelje da njihov mezimac dobije ne zaslužene ocjene uz pomoć kojih će se moći upisati na neki od boljih fakulteta na kojima tata ili mama već imaju poznanstva tako da je samo potreban formalni uspjeh da se to i ostvari. Znanje je tu irelevantno i jedini kriterij je ako ti je tata bio uspješan u malverzacijama, i ti ćeš nastaviti tim putem pa nema potrebe da se nekakvim ocjenama kvari dojam o uspješnosti jedne porodice.
Interesantno je da ovakva ponašanja roditelja nailaze na posvemašnji blagoslov društvenog sistema koji je praktično dozvolio ovakve devijacije. Ali ono što je nekad bila devijacija i neprihvatljivo ponašanje, danas je norma, opšteprihvaćena norma.
Samo se pitam da li se u konačnici iko zapita kako će se obrazovati jedan arhitekta ili inženjer, ljekar, doktor medicine, čije greške ili neznanje u poslu se plaćaju veoma skupo.
Ako mu mama ili tata dođu do diplome kako li će budući doktori bez znanja lječiti ljude kako li će pravnik donositi presude na temelju znanja i poznavanja prava, kako li će se sve to odraziti na posrnula društva koja imaju sve manje rješenja a sve više shvataju da je odlazak odavde zapravo najbolje rješenje, jer negdje tamo se nudi rad. Rad koji se plaća i u kojem nema veze ko ti je otac ili mati, kojoj stranci pripadaš...tamo je to sve nebitno i zato ostaje to osjećanje da iako nas čeka težak dinar, ipak je to bez bola zbog nepravde i koruptivnog okruženja u kojem živimo.
Iz pera jednog roditelja