Primjećujemo da roditelji ponekad oklijevaju pri traženju pomoći stručnjaka mentalnog zdravlja za svoje dijete i obitelj. U našoj kulturi i dalje se ponekad negativno gleda na obraćanje psihologu ili psihijatru. Roditelji mogu doživjeti osudu okoline, u smislu da s njihovim djetetom ili s njima nešto nije u redu, da nisu sposobni sami riješiti problem i slično. Takav stav okoline kod roditelja može izazvati sram i otpor, kod njih se može razviti ljutnja prema djetetu koje „radi probleme“ te roditelji psihološke teškoće djeteta mogu početi uzimati osobno.
Nerijetko čujemo o „nezahvalnoj djeci“ kojoj su roditelji „sve dali, a ona se i dalje tako ponašaju“ ili o „preosjetljivoj djeci“ jer se „u naše vrijeme djecu tuklo i nije se plakalo za svaku sitnicu“. Takvi stavovi roditelja mogu biti rezultat raznih faktora između ostalog kao obrana od priznavanja problema, osobne odgovornosti i potencijalnih promjena u cijeloj obitelji, ali to ne znači da su njihovi stavovi ispravni i da njihova djeca ne trebaju stručnu pomoć. Upravo takvim obiteljima stručna pomoć često je potrebnija nego obiteljima u kojima se otvoreno razgovara o problemima i nastoji ih se riješiti.
Kada govorimo o mentalnom zdravlju djece, možemo ga usporediti s tjelesnim zdravljem. Primjerice, da je dijete palo i slomilo nogu, biste li mu rekli da stisne zube i naredili mu da ustane ili biste potražili pomoć liječnika? Ista stvar je i ako dijete ima emocionalnih, socijalnih ili ponašajnih teškoća.
Psihološki problemi mogu biti teži od onih tjelesnih jer se ne vide rane, masnice ni povišena temperatura, a dijete i dalje „boli“.
Neki roditelji kažu nam da problem može proći sam od sebe, što je točno u nekim situacijama. Na primjer, djeca imaju neke razvojno primjerene strahove i oni obično prođu uz adekvatnu podršku okoline, na isti način kako prođu manje porezotine na koljenima od pada s bicikla.
Međutim, u nekim situacijama ne radi se o teškoćama koje očekujemo kod sve djece i samo podrška roditelja djeci nije dovoljna. Dapače, ako roditelji primjećuju da se s njihovim djetetom događaju neke promjene koje teško razumiju i s kojima se teško nose, obično i njima treba savjet i podrška. Isto kao što bi slomljena noga moguće zarasla sama, djeca mogu preživjeti neke probleme mentalnog zdravlja i sama. Pitanje je samo pod koju cijenu. Noga koja bi sama zarastala vjerojatno bi jako boljela dijete, možda bi zarasla na pogrešan način i ne bi više bila funkcionalna kao ranije. Dijete bi hodalo, ali ne i bezbrižno trčkaralo livadom. Pomoć stručnjaka u zarastanju i oporavku može značajno doprinijeti kvaliteti života djeteta i cijele obitelji.
Jednako kao što ne bismo čekali mjesecima sa slomljenom nogom, tako ne trebamo čekati ni sa psihološkim smetnjama. Prevencija i rano djelovanje ključ su bržeg i kvalitetnijeg iscjeljenja.
Nekim je roditeljima teško procijeniti treba li njihovo dijete stručnu pomoć. U takvim situacijama mogu se informirati kod stručnog suradnika u školi ili vrtiću djeteta, ili jednostavno pitati neku drugu stručnu osobu. Nema univerzalnog odgovora na pitanje zbog kojih se problema dobro obratiti stručnjaku. To jako ovisi o osobinama samog djeteta, njegovim ranijim iskustvima, životnom kontekstu, obiteljskoj dinamici i slično. Kad se pitamo najbolje je razmatrati individualni slučaj te napraviti obradu i dijagnostiku.
Nekim roditeljima teško je prihvatiti da njihovo ponašanje uvelike oblikuje ponašanje djeteta. Nekim roditeljima teško je razumjeti da psiholog ne može „popraviti“ njihovo dijete da bi se ponašalo ili osjećalo bolje, bez suradnje s njima i/ili drugim odraslima koji brinu o djetetu. Razumljivo je da ne volimo čuti kritiku, posebno kad se trudimo i ulažemo puno ljubavi i energije, kao što većina roditelja ulaže u odgoj svoje djece.
Nikad nisam srela roditelja koji svom djetetu želi zlo, ali sam vidjela dosta roditelja koji su svojoj djeci nanijeli štetu iako su imali najbolju namjeru. Kad god radimo s djecom, radimo i s roditeljima jer upravo su oni najvažnije figure u životima svoje djece. Stručnjaku mentalnog zdravlja nije cilj kritizirati roditelja i ponižavati ga zbog eventualnih pogrešaka, dapače cilj nam je zajedno osvijestiti na koji način bi za dijete bilo poželjnije i efikasnije usmjeravati ljubav, brigu, vrijeme i trud koje roditelji već nose u sebi.
Nema ničeg lošeg u traženju psihološke pomoći, a to je vrijedna poruka koju obraćanjem stručnjaku možete poslati i svojoj djeci. I mentalno zdravlje je zdravlje, zato brinimo o njemu svaki dan.
Izvor: Poliklinika za zaštitu djece i mladih Zagreb
.png)
