Teško je vaspitavati dijete. Jer mnogo toga čemu ga učiš suprotno je onome što se djetetu spontano radi, što mu je prijatno i što mu je logično. I onda sukobljavaš njegove želje sa onim što je za njega dobro. I psiholozi kažu da je upravo to najveća lekcija koju dijete u sazrijevanju treba da savlada – da sve što mu je prijatno nije za njegovo dobro, kao i će mu da mnoštvo neprijatnih aktivnosti upravo donositi dobro. I tako, dok to radiš, djetetu nije jasno zašto mu uskraćuješ lijepo a tjeraš ga na teško. Ali psiholozi još kažu i da će dijete to vrlo brzo shvatiti. I neće nam zamjeriti. Čekamo taj trenutak.
Pa u istom tom vaspitavanju, teško je u svakom trenutku svakoga dana preispitivati svoje vaspitne metode. Šta tolerišemo, šta ne. Na čemu treba da radimo u ovom uzrastu. Da li je dijete preumorno pa da ovaj put zažmurim? Pa kad zagusti, da li da vičem, da se malo uplaši, ili ipak ne, neću, da ga zastrašujem, ne želim takav autoritet? Pa onda, šta kažu najnovija istraživanja? Ne primoravajte dijete da u parku dijeli igračke, neka samo odluči… ili ipak mora da podjeli? Ne učite dijete da govori izvini, jer ono to još uvijek ne misli, pa to nema koristi… ili neka, ipak neka nauči da koristi tih par zlatnih riječi, pa će vremenom razumjeti? Ako slijedi kazna, neka ide u svoju sobu, ali nemojte zatvoriti vrata… ili ipak da? Pokažite da ste ljuti zbog nekog postupka, ali ne smijete prekinuti komunikaciju sa djetetom, dakle ostanite dostupni ali malo hladni. I svaki put crv sumnje treba li da zabranim, kaznim, oduzmem, pustim da otplače, povisim ton. I bez izuzetka, već iste večeri kada konačno zaspi, slijedi kajanje što sam ipak bila preoštra, sigurno ono i nije bio neki razlog… Teško je kad riješiš da ga učiš onome što je ispravno iako drugi roditelji možda rade drugačije. I gledano očima djeteta, kako to izgleda: drugari smiju da govore sve te zabavne ružne riječi, smiju da bacaju smeće, viču, kidaju nečije cvijeće, guraju se tokom igre, jedu brzu hranu a onda malo zemlju i pijesak, jedu lošu hranu i neograničene količine slatkiša… samo ja ne smijem, samo ja moram drugačije, samo ja ću ići kući ako ne slušam, baš sada, kad je najzabavnije… nije fer. Toliko da i ja osjetim njegovo osjećanje “nefera”. Izdržati njegov pogled “mama, zašto mi ovo radiš” tokom svih onih moranja. Moramo da izmjerimo temperaturu, moramo se rashladiti pod tušem, moraš da popiješ ovaj grozni lijek, moramo da čistimo nosić, moramo na vakcinu, moram čvrsto da te držim da te ljekar pregleda jer nije uspjelo umirivanje i obećavanje nagrada… spisak je beskonačan. “Mamice, ne ostavljaj meeee..” Teško, najteže. Prvi dani u vrtiću. Da, mnogo pomaže ako se dobro pripremite, sebe i dijete, pa sve to lijepo prođe za neke dvije nedelje. Ipak, strašno je. Predajete dijete u ruke nepoznatoj osobi, koja će kroz minut morati da mu uskrati pažnju jer plače još desetoro djece. I opet taj pogled! <;">Teško je što ne smijem pred njega da istresem gomilu slatkiša! Pa mu se od miline razvuče najširi osmjeh nad svim tim šarenim papirićima, pa ne zna koji prije da smaže i ne pada mu na pamet da stane! Eh, da, bilo bi to baš lako. I baš neodgovorno prema njegovom zdravlju.
Teško je s vremena na vrijeme odlučiti da je dijete spremno za sljedeći nivo. Kao da je igrica. Jer sa svakim njegovim samostalnim korakom, za korak si mu manje potreban. Teško je prekinuti dojenje. Više nikad neću biti nezamjenljiva. Teško je gledati kako se mjenja. Pa dok trepneš, više ne daje rukicu u šetnji. Vrijeme je da sam jedeš, vrijeme je da sam hodaš napolju, vrijeme je da prestaneš da radiš to, vrijeme je da počneš da radiš ovo… Odjednom, sve one aktivnosti koje su nam oduzimale mnogo vremena i maštali smo o danu kada će sam moći da ih obavlja, toliko nam nedostaju da s vremena na vrijeme moljakamo dijete da nam dopusti da ga očešljamo, obučemo, gnjavimo i budemo njegovo društvo za igru.
I kako odrasta, najviše je teško to kakav svijet mora da gleda. I svakim danom je sve teže, jer svakim danom sve mu više taj svijet postaje dostupan. Šta sve vidi, i šta će sve morati da vidi. Na koja sve pitanja neću imati odgovor. Jer ni ja nemam odgovore zašto neke stvari uopšte postoje. Zašto to nismo riješili. Postidim se što sam dio generacije koja je trebalo da obezbjedi da rastu u čistijem, ljepšem i ljubavnijem svijetu. Zašto nismo umjeli bolje. Mi, i oni prije nas. Pa poželim da može vječno da ostane dijete i vječno da živi u šarenilu svoje sobe, ušuška se u mekoći plišanih igračaka, raste u bezbjednom okruženju kakvo smo pravili za njegove prve korake i samo u blizini onih kojima će biti dobrodošlo kao nama koji smo ga na ovom svijetu dočekali.
Piše: Helena K.
Izvor : Zelena učionica
Izvor : Zelena učionica
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt