KRITIKOVANJE PARTNERA I POSLJEDICE PO DJETETOVU DUŠU
0
Šta se događa u duši kada iz bilo kojih razloga odbacujemo oca ili majku? Kada majci ili ocu nešto zamjeramo, kada smo ljuti na njih? Na koga smo zapravo ljuti?
Ljuti smo na same sebe. Htjeli mi to ili ne, i ono što nam se u ocu ili majci najmanje sviđa - boravi u nama. I što se više trudili da te nemile osobine i obrasce ponašanja potisnemo i odbacimo, oni sve više i snažnije izbijaju na površinu u nama samima. Dakle, ljuti smo na onaj dio oca ili majke koji nam se ne sviđa u nama samima. Odbacujući njih - odbacujemo sebe. I tako se u našoj duši s vremenom stvaraju "slijepe mrlje" koje ne volimo, koje odbacujemo, s kojima ni slučajno ne želimo da se suočimo i iz dana u dan sebe sve manje volimo, tragajući za idealnim par-tnera u nadi da će nas on zavoljeti bezuvjetno - a sami sebe ne volimo. Apsurdno, zar ne? U stvari, ponašamo se kao malo dijete i od partnera očekujemo da nas voli na isti način kako nas je voljela mama - bezuvjetno.
"Htjeli mi to ili ne, i ono što nam se u ocu ili majci najmanje sviđa - boravi u nama. I što se više trudili da te nemile osobine i obrasce ponašanja potisnemo i odbacimo, oni sve više i snažnije izbijaju na površinu u nama samima. "
Ovdje smo sad na dijelu vidjeli koji je to prvi korak koji moramo napraviti da bismo bili spremni za ljubav, za ljubav koja ima budućnost. Dakle, reći majci i ocu: "Volim te. Volim te upravo takvu kakva jesi, upravo takvog kakav jesi ", u stvari, reći samom sebi:" VOLIM TE (VOLIM SEBE)! "
I onda se osjećamo potpuno. Osjećamo se spremnim za sljedeći korak. (...)
Kada žena zavoli muškarca i muškarac zavoli ženu, koga oni zapravo vole? Da li žena pritom dobiva samo voljenog muškarca? Njega voli, a uz njega na poklon dobiva njegove roditelje. I ne samo njih, nego i sve njegove pretke, cijeli njegov porodični sistem. I muškarac isto tako. Voli nju, a uz nju na poklon dobiva njene roditelje. I ne samo njih, nego i sve njene pretke, cijeli njezin porodični sistem. Sama pomisao na to u mnogima izaziva nelagodu, zamislite samo: tast i punica na poklon, odnosno svekar i svekrva! Zar to nije zadivljujuće? Šta se zapravo događa? Šta je čarobno u toj ljubavi? Ono što u radu vrlo često izlazi na vidjelo jest da oba sistema imaju sličnosti ...
Na primjer: kći oca koji je volio da pije, možda bio alkoholičar, pa je ona, može biti, zbog toga stekla odbojnost prema alkoholu ili se zarekla da nikada neće okusiti alkohol, u svojim partnerskim odnosima stalno ili uglavnom nalazi muškarce alkoholičare. Vrlo često. Zašto se to događa? Iz duboke nesvjesne lojalnosti prema ocu alkoholičaru koga je svjesno odbacila. I vrlo često je, naravno, puna negativnih emocija i riječi prema svima njima. A muškarac alkoholičar u stvari je "ogledalo" onog dijela njezine vlastite duše kojem se ne priznaje pravo na postojanje, to je otac alkoholičar koji boravi u njoj. I da ona sama ne bi bila alkoholičarka, nalazi muškarca alkoholičara koji to radi umjesto nje - iz velike ljubavi, kao što to rade djeca. I kada zaljubljenost prestane, njoj to počne smetati. U stvari, smeta joj taj dio nje same koji je - kada je projekcija prestala - počela prepoznaje u voljenom muškarcu, a zbog prevelike blizine nije u stanju da ga otkrije i vidi u sebi. To je dinamika tog sistema. U takvim situacijama najčešće počinjemo sve više kritizirati partnera i s njim se svađamo.
Nedavno sam imao klijenticu koja je, oduševljena onim što se njoj dogodilo, preporučila kćeri doći na seminar. Kćer je došla i učinili smo rad, zadivljujući rad. Njezini roditelji su razvedeni. Kada je otac saznao da je po majčinoj preporuci bila na seminaru, napisao je kćeri pismo u kojem je pisalo: "Ona tvoja majka je vještica ..."
"Šta se događa u duši djeteta? Kada otac kaže: "Tvoja majka je vještica", djetetova duša osjeća da nema pravo da bude kao majka. Da joj se oduzima pravo postojanja tog njenog dijela. "
Ili, obrnuto, kada majka kaže djetetu: "Isti si kao tvoj otac alkoholičar", ili: "Budi sve, samo ne alkoholičar kao tvoj otac", djetetova duša osjeća da nema pravo da bude kao otac. Da joj se oduzima pravo postojanja tog njenog dijela.
Vrlo česta je pojava da se kritizira partner i u njemu sve ono što je negativno. Pritom se gubi iz vida ono što je bitno. Spajanjem dvaju sličnih sistema oba sistema dobivaju novu priliku da jedan uz pomoć drugog doprinesu prevazilaženju vlastitih energetskih čvorova i tamnih mrlja, doprinesu vlastitom napretku i rastu, upravo na temelju međusobnih različitosti. Umjesto toga, pokušavamo oblikujemo partnera i uniformis ga po vlastitom modelu i kalupu.
Štoase događa u duši kad se kaže: "Ja te volim, ali ona tvoja majka ... ili onaj tvoj otac ..."? Poslovična je netrpeljivost, čak i mržnja između "sve-krive" svekrve i snahe, i tašte ("taštine") i zeta. Drugim riječima, to znači: "Zapravo te i ne volim, u najboljem slučaju, volim sliku o tebi koju sam sebi naslikao u svom nesvjesnom. I onda pokušavam da te dotjeram da budeš takav, odnosno takva, da budeš što je moguće bliže slici koju imam o tebi. "To je kao projekcija, zar ne? I koliko dugo, koliko dobro radi jedan projektor? Dok se ne izvuče utikač. A kada nestane struje, projekcija nestaje i onda se iznenadimo - s kime sam to bila ili bio tolike godine ?! Odjednom više ne mogu prepoznati jedno drugo ...
Ako ne volim tvoga oca i tvoju majku, znači da zapravo ne volim ni tebe. Ako imaš otpor prema mojoj majci ili mome ocu, on će se pretvoriti u prepreku na putu ka ostvarenju naše ljubavi. Iz velike ljubavi partneri su spremni da se udruže i zajedno se uzdignu protiv svojih roditelja, prekinu kontakt s njima. To je, nakratko, ponekad i neizbježno da bi prevazišli i prerasli okvire i granice svoje porodične savjesti. Često se na zeta ili snahu gleda kao na izvor opasnosti, zato se roditelji ponekad protive i ne mogu prihvatiti partnera svoga djeteta, što je sasvim normalna dinamika porodične savjesti. Da bi se prevazišle granice porodične savjesti, neophodno je odvojiti se nakratko od roditelja i otvoriti se ljubavi s voljenom osobom. To ne znači prekinuti niti veze s roditeljima, one se nikad ne mogu prekinuti. U tim trenucima vrlo je bitno s ljubavlju gledati na njene / njegove roditelje i reći voljenoj osobi: "Volim te. Volim tvoga oca u tebi, takvog kakav jeste, i volim tvoju majku u tebi, takvu kakva jest. "Nije dovoljno samo poštovati oca i majku voljene osobe, treba sebe dovesti dotle da ih volimo. Onda zaista volite partnera. Onda muškarac zaista voli ženu i žena voli muškarca. Suvremenim brzim načinom života, u jeku globalizacije, na vlastitoj koži sve više doživljavamo otuđenje i odvajanje od vlastite prirode.
"Nije dovoljno samo poštovati oca i majku voljene osobe, treba sebe dovesti dotle da ih volimo. Onda zaista volite partnera. "
Ono što su naši preci do prije nekoliko generacija mogli naučiti jedni od drugih, mlađi od starijih, u velikoj porodici u kojoj je zajedno živjelo nekoliko naraštaja, te osnovne dinamike života postale su sve manje dostupne - i gotovo nedokučive - jer savremeni način življenja gotovo da je sasvim uništio porodicu, taj osnovni izvor snage i ljubavi svakog od nas. I kada tako odrastemo, propustivši te osnovne lekcije života, kao da smo bačeni u hladnu vodu i već prisiljeni nekako plivamo da bismo preživjeli ...
Neuki da primamo ljubav, dajemo je punim srcem i pokušavamo da ono što nismo naučili u osnovnoj školi - nadoknadimo na fakultetu. U malopređašnjem primjeru vrlo slikovito smo vidjeli koliko je neophodno proći kroz procese ne preskačući stepenice, ići bez žurbe, korak po korak. Koliko je neophodno na pravom mjestu, u primarnoj porodici, naučiti vjerovati u ljubav, bez straha otvoriti oči i naučiti primiti, uzeti ljubav.
Ljubav se uzima da bi kasnije mogla se daje. A što se pretežno radi u razdoblju zaljubljenosti? Ljubav se samo daje. Samo se daje. Nema uzimanja jer, kada su oči zatvorene, kada se voli slijepo, ne može se uzimati - nego se samo daje. Nema komunikacije, nema razmjene, znači, ljubav ne može rasti jer nema uzvraćanja ... I jedno i drugo su zaljubljeni i daju ljubav, ali ta ljubav koju daju ne dolazi na mjesto kojem je daju, ona odlazi uprazno. Jer daje se slijepo, zatvorenih očiju. Daje se dok se ne istroši. Zašto? Iz straha.
Iskonski je strah malog djeteta koji mu ne dopušta da otvori oči, iskonski strah da će, ako otvori oči, izgubiti pravo na pripadnost sistemu, da će izgubiti pravo na ljubav, da, ako pogleda, neće biti voljeno. I onda voli slijepo, voli snažno - ali slijepo. Ta slijepa ljubav dovodi do poremećaja u poretku koji se ispoljavaju na različite načine i mogu dovesti i do teških bolesti, ponekad i smrti. Dijete je u stanju žrtvovati vlastiti život misleći da će tako pomoći majci ili ocu. Podmeće leđa, miješa se u ono što niti je njegovo niti priliči djetetu. Umjesto primiti ljubav od roditelja, dijete slijepo daje ljubav roditelju. Poremećeni poredak prelazi s vremenom u naviku, razlozi za nesklad traže se vani, tamo gdje se teško mogu naći. U ljubavi prema partneru očekuje se ispunjenje ljubavi koja je nedostajala u primarnoj porodici, vrzino kolo nastavlja se slijepom ljubavlju prema voljenoj osobi ...
"U ljubavi prema partneru očekuje se ispunjenje ljubavi koja je nedostajala u primarnoj porodici, vrzino kolo nastavlja se slijepom ljubavlju prema voljenoj osobi ..."
Tek kada naučimo otvorenim očima primamo i dajemo ljubav, spremni smo za sljedeći korak, spremni smo primamo i dajemo ljubav - ne više kao djeca, na razini slijepog istosmjernog davanja, nego kao odrasli, bez straha. Da bismo voljeli i bili voljeni i spoznati i shvaćeni kao odrasli, moramo platiti cijenu. Cijena koja se za to plaća jeste cijena djetinjstva.
Kako se ljubav prima uči se u odnosu prema roditeljima, da bi to umijeće kasnije moglo primijeniti u partnerskom odnosu - prema muškarcu ili ženi. To je ljubav koja vidi. U prethodnom primjeru vidjeli smo kako se može dospjeti do nje. To je ljubav kada se otvorenim očima pogledaju majka i otac, a onda se, na primjer, uzima ljubav od majke. Prvo se uzima. Kada smo tu osnovnu lekciju naučili u primarnoj porodici, onda i od voljene osobe možemo kasnije bez straha da primimo ljubav i damo joj ljubav. Onda ljubav više nije jednostrana i jednosmjerna, nego teče u oba smjera ... i raste. To je ljubav koja vidi, ljubav koja ima budućnost.
Ljubav, poravnanje, osveta
O toj razmjeni stara se čulo potrebe za poravnanjem. Veza između zrelih osoba uspijeva samo kada postoji zdrava potreba za poravnanjem povezana s ljubavlju. Oboje zajedno intenziviraju razmjenu. Isto načelo također vrijedi iu negativnom smislu.
Kada mi netko nečim naudi, u dubini duše osjećam potrebu da mu također nečim nauditi. To je potreba za osvetom. Ako ona uspije, ponovno je uspostavljena ravnoteža. Ako mi netko nečim naudi i ja mu jednostavno oprostim, time sebe dovodim u nadmoćniji položaj i onaj drugi, osim što se još više ljuti na mene, više ništa ne može učiniti da bi ponovno uspostavio ravnotežu.
"Ako mi netko nečim naudi i ja mu jednostavno oprostim, time sebe dovodim u nadmoćniji položaj i onaj drugi, osim što se još više ljuti na mene, više ništa ne može učiniti da bi ponovno uspostavio ravnotežu."
Ako se potreba za poravnanjem u negativnom smislu ne poštuje iz ideoloških ili vjerskih razloga, to ima strašne posljedice. To je ogrešenje o potrebu za poravnanjem. Ako od drugoga zahtijevam nešto kao nadoknadu za ono što mi je učinio, veza može biti ponovno dovedena u red. Moram, dakle, ili da mu uradim nešto rđavo, ili da od njega zahtijevam nešto što ne može ispuniti tako lako. Ako veza treba održati, zlo koje se uzvraća mora biti nešto milo-Stivijem od onog koje je meni pričinjeno. Kada je u pitanju ljubav, onda dobro uzvraćam tako što dajem malo više onog dobrog, a loše tako što uzvraćam malo manje lošeg.
Odlomak iz knjige "Kultura konflikta" Vlade Ilića (Laguna, 2014.)
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt