Djeca imaju bolna stopala, bolna koljena, bolna ramena, bolne vratove i kičmu. A mi i dalje vodimo debate oko školskih programa. U fokusu su samo intelektualne sposobnosti. Najmanje vodimo računa o biološkim potrebama djeteta, rekao je dr. sc. Stanislav Peharec.
S doc. dr sc. Stanislavom Peharecom, uglednim somatopedom i profesorom, htjeli smo da govorimo o dječjim cipelama. Planirali smo da ga pitamo kako odabrati dobru dječju obuću. No pored tema o (ne)kvalitetnoj obući i nošenju uložaka za stopala, razgovor se poveo i o sve većoj tjelesnoj neaktivnosti djece, što već dovodi do posljedica. Djeca imaju sve više problema s držanjem, deformacijama i bolnim stanjima.
Razgovor prenosimo u cijelosti upravo zbog važnosti poruka koje je Stanislav Peharec prenio roditeljima, ali i odgovornima koji bi trebalo da brinu o razvoju djece. Razvoj djece Peharec već godinama prati u poliklinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Peharec u Puli, a znanje prenosi i studentima riječkog Medicinskog fakulteta.
Ističete da se stopalo razvija od rođenja. Do kada brinuti za dječje stopalo?
Najmanje do 13. godine, a poželjno i do 15. godine. Do 13. godine stopalo intenzivno raste. Poznato je da na tijelu najprije raste stopalo. Prema tome, dok god se stopalo razvija i nije postignut stabilan odnos struktura, stopalo je podložno razvoju deformacija. Na javljanje deformacija mogu utjecati obuća, naglo povećanje tjelesne težine, eventualne povrede, duža imobilizacija zbog bolesti kada se djeca manje kreću. Sve su to elementi koji mogu dovesti do deformacije stopala. Imati u jednom trenutku pravilno razvijeno stopalo ne znači imati zauvijek pravilno razvijeno stopalo. U svakom trenutku razvoja stopalo je osjetljivo. Nerijetko se javljaju roditelji jer su kod djeteta u kratkom razdoblju od nekoliko mjeseci primijetili promjenu, na način da se postojeće stanje pogoršalo ili se stopalo promijenilo, i navode, primjerice, da dijete u hodu okreće stopala prema unutra. Najčešće se to poklapa s vremenom kad je dijete naglo povećalo tjelesnu težinu ili je bilo bolesno ili je nosilo japanke ili kroksice.
Japanke, balerinke, kroksice, skečersice, skejterice, starke su loša obuća!
Spomenuli ste kroksice. Upravo se one masovno kupuju djeci jer se smatraju dobrom obućom?
Japanke, balerinke, kroksice, skečersice, skejterice, starke, kako ih djeca popularno zovu - izrazito su loša obuća. Japanka na slobodnoj nozi, odnosno hodanje u kroksicama pridonijet će lošem razvoju. Svaka obuća koja mijenja idealni položaj gležnja vodi do deformacije. Kod već formiranog stopala odrasle osobe loša obuća dovodi do preopterećenja i ozljeda. Dječje stopalo u lošoj obući stvara mogućnost pojave deformacije. Pokazat ću vam primjer djeteta s pravilno razvijenim stopalom kome je široka i razvezana obuća deformisala petu. U takvoj obući nije bilo dovoljne fiksacije između obuće i stopala, došlo je do trenja i zbog iritacije kost je počela rasti te je stvorena deformacija. Evo i primjera kako stopalo nepravilno stoji u patici renomiranog proizvođača ...
Znači li to da se ne možemo uzdati ni u obuću renomiranih proizvođača? Takva se obuća prodaje po vrtoglavim cijenama!
Kvaliteta obuće ne ovisi ni od cijene, ni od proizvođača. Mogu reći da se nosi obuća koja je u trendu. Ako tenisice platiti stotine maraka ne znači da ste kupili dobru obuću. Treba poznavati funkcionalne karakteristike obuće; kakve karakteristike treba imati zadnji, srednji i prednji dio obuće. Visoka cijena nije garancija kvalitete. Nerijetko je i ona moderna obuća koja košta i kao pola prosječne plaće razlog oštećenja i ozljede djece i sportaša.
Znači li to da roditelji moraju biti na oprezu i kad biraju obuću poznatih dječjih proizvođača obuće?
Kod jednog poznatog brenda možete naći, primjerice, dva odlična modela obuće i veći broj drugih koje bih ja istog trena zabranio jer značajno mijenjaju položaj i funkciju stopala! Prilikom kupnje dječje obuće roditelji moraju pažljivo birati jer već na policama u trgovini ima puno obuće koja je deformirana i potpuno neadekvatna za nošenje. S druge strane, danas se dječja obućaizrađuje od vrlo nekvalitetnih materijala. Smatra se da obuća treba trajati svega nekoliko mjeseci i da će je dijete ionako vrlo brzo zamijeniti te da nema potrebe izraditi je od kvalitetnih materijala.
Uvijek se pitam kako to da u TV-emisiji o zaštiti potrošača nikad nije u pitanje dovedena kvaliteta obuće koja može značajno narušiti dječji razvoj. Obuća, naime, značajno može doprinijeti nastanku problema sa stopalima. Posebno ukoliko je sve razvezano i šlampavo, kako se sada nosi. Istraživanja su pokazala da već kratkotrajno nošenje obuće (mjesec ili dva) koja je uska ili kratka u prednjem dijelu u ranoj dječjoj dobi dovodi do početka procesa deformacije prstiju. Problem pritom često utječe i na koljena, kukove i kičmu. Na tržištu je treća, četvrta kategorija obuće.
Kako bi trebao izgledati dobra dječja cipela, odnosno kako prepoznati lošu cipelu?
Cipela ili tenisica treba biti komotna i čvrsta jer mora stabilno držati stopalo i gležanj. Gledajući otpozadi ne smije biti okrenuta ni prema unutra ni prema van. Stopalo, odnosno peta, gledajući mora biti u središnjem položaju i dijete u hodu ne smije okretati petu ili nogu ni prema unutra ni prema van, što je rjeđe. Preporuka je da zadnji dio obuće bude visok do ili preko gležnja. Srednji dio mora biti širok koliko i stopalo. Prednji dio trebalo bi da bude dovoljno širok i da ni u kojem dijelu ne dodiruje prste djeteta. Đon je širok i kompaktan. I onda je to dobra obuća. Međutim, često su tenisice mekane i s vezivanjem na čičak. U početku taj čičak još i drži, ali s vremenom olabavi. Dijete počne skida tenisicu drugom nogom i tako oštetiti stražnji dio koji je najvažniji dio cipele.
Šta birati za djecu, cipele ili tenisice?
Tenisice će biti kvalitetnije. Kad je reč o obući, dječaci su u povoljnijoj situaciji. Kod muške obuće manje je dominantan estetski moment. Upravo zbog estetike djevojčice su u nepovoljnijem položaju.
Šta je s povišenjem, odnosno jastučićem unutar cipele? Među roditeljima se vode rasprave da li kupiti anatomsku obuću ili ne?
Ako podignemo komadić kože videćemo da je ispod običan sunđer. Prema tome, to povišenje predstavlja samo vizualni efekt. Unutrašnjost cipele može biti ravna, ali treba biti dovoljno uska da skupi i podupre sve te male kosti. Imati idealan položaj stopala u obući s anatomskim fiziološkim uloškom znači garantirovati zdrav razvoj stopala. No, na razvoj stopala utiču i osobine tkiva. Imamo djecu koja prirodno imaju čvršća tkiva i onu koja imaju mekša tkiva. Dijete koje je po prirodi pregibljivo i nižeg mišićnog tonusa ima značajno manje šanse razviti normalno stopalo.
Pedijatri kažu da do treće godine dijete ne bi trebalo da nosi anatomske uloške za stopala. Vi ih u nekim slučajevima preporučujete. Zašto?
To je isto kao da pitate kada treba upotrebiti lijek za temperaturu. Naravno da nije isto ima li dijete temperaturu 37 ili 39°C. Tako je i kod stopala. Sve zavisi od deformacije i koliko ona iznosi. Na blago ili prirodno odstupanje nećemo reagovati. Ali ako je jasno da je došlo do teške deformacije i te kako ću reagovati.
Pratite razvoj djece dugi niz godina. Sve se više govori o opštem zaostajanju djece u tjelesnom razvoju. Djeca su sve neaktivnija i motorički sve nespretnija. Kakva su vaša zapažanja?
Izrazito mala pažnja pridaje se razvoju dječjeg tijela, motorike, stopala. Potpuno je zapuštena i zanemarena tjelesna aktivnost djece, počevši od tjelesnog odgoja koji je izbačen iz vrtića pa gotovo i iz škola. Mi samo pričamo priču „U zdravom tijelu zdrav duh!” Ništa po tom pitanju nismo učinili, počevši od nedostatka tjelesne aktivnosti, od rane dobi do kraja detinjstva. A sport koji je postao samo sport za talentovanu djecu minimalno brine o masovnosti. Preporuka je da moramo voditi računa o tome koliko se djeca kreću, o razvoju njihovih motoričkih sposobnosti, o težini koja je uveliko povezana s deformacijama. Danas postoji samo fiktivna ideja da brinemo o djeci. Sve više shvatamo potrebu, ali nemamo vremena, snage, volje, a često ni znanja ni kompetencije.
Kako se to odražava na tjelesni razvoj? Gdje je po vama srž problema i kako ga riješiti?
U vrtiću bi trebalo uvesti svakodnevnu fizičku aktivnost jer ona je baza zdravog tjelesnog, mentalnog, emocionalnog i biološkog razvoja. S djecom kroz igrice treba primjereno dobi izvoditi vježbe fleksibilnosti, snage i koordinacije. Svaki dan! Tjelesni odgoj u školi treba biti zastupljen minimalno tri puta nedeljno. U školama je biološki razvoj apsolutno zanemaren, a da ne govorimo o emocionalnosti i vaspitnoj komponenti. Sve je posvećeno trpanju znanja i raznoraznih podataka u vreće koje se zovu naša djeca. A riječ je o podacima koji nemaju veze s realnošću.
Čini mi se da u posljednje vrijeme ipak ima pomaka. O važnosti tjelesne aktivnosti sve više se govori, pokreću se različiti projekti i akcije vježbanja u školama…
Ja ih zovem akcijama milosrđa. Takvih akcija je dosad bilo puno, ali bez sveobuhvatnih rezultata. Averzija prema tjelesnom odgoju danas je veća nego ikad, i kod djece, i kod roditelja i nastavnika. Neprihvatljivo je spojiti nastavu tjelesnog odgoja za dječake i djevojčice u petom razredu osnovne škole. To je psihološki napad na žensko dijete. U to je vrijeme najveća razlika između muškog i ženskoga pola, i to zahtjeva posebnu pažnju, psihološku i fizičku. I tu uostalom i počinje ta averzija djevojčica prema tjelesnoj aktivnosti. Status tjelesnog odgoja danas je najgori dosad. A pritom nastavnici razredne nastave nisu školovani i edukovani da bi mogli držati nastavu fizičkog vaspitanja.
Fizička aktivnost i sport, nažalost, poistovjećuju se samo s takmičenjem, uspješnošću i selekcijom – tom najtužnijom riječi! Dakle, ne vježbam da bih bio zdrav! To je samo još jedna proklamativna rečenica koja nema veze sa stvarnošću.
Koja je vaša poruka roditeljima? Da sami aktivno žive i svojim primjerom podstiču i djecu na fizički aktivan život?
Fizičkom aktivnošću punimo se energijom, smanjujemo mogućnost da stres i fizički rad na nas ostave posljedice. Da, važno je ovu poruku o potrebi tjelesne aktivnosti i cjelokupnog pristupa razvoju djeteta prenjeti roditeljima. Današnja generacija roditelja brine o djeci više od bilo koje dosadašnje generacije, a djeca nikad nisu bila zapuštenija. Zapuštenost ne ovisi o tome jesmo li djetetu kupili brendirane patike ili mobitel. Nije važno koliko smo novca investirali, već koliku smo pažnju, brigu, ljubav tom djetetu dali, pa i znanje o važnosti fizičke aktivnosti, dakle sve ono što je životno važno.
Razgovarala Vesna Kapeloto
Izvor: MamaTataJa
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt