Problem nasilja,problem vršnjačkog nasilja,nasilja među djecom je isuviše ozbiljan problem da bi bio tema samo nekoliko dana,poput svih senzacionalističkih tema.Problem nasilja među djecom je odraz mnogo dubljih problema nego što je „adolescentska preosjetljivost“ ili kućni odgoj. Nasilje ima svoje korijene koji počinju od same strukture tranzicijskog društva sa svim negativnim konotacijama,posljedicama koje se odražavaju na duge staze.
Mišljenja smo da svako pojedinačno nasilno i svako drugo devijantno djelovanje moraju automatski uključiti mehanizam pravnih sankcija, ali i javnu osudu kao moralni odgovor javnosti što zajedno ne ostavlja ni trunke dvojbe oko toga isplati li se nasilje ili ne. Ako pojedinačni događaj
ostane nekažnjen, neprimjreno blago kažnjen, ili se svjesno izbjegne sudska procedura u
ime «višeg cilja», otvara se široki prostor da pojedinačni slučaj postane redovita pojava.
Ako nema takve reakcije onda nam se može desiti da nepoželjni i sramotni primjeri vremenom postaju poželjni uzori. Nasilnici i kriminalci postaju «uspješni poduzetnici» čija «sposobnost» postaje kriterij ekonomskog i moralnog društvenog razvoja.
U isto vrijeme članovi društva koji su desetljećima stvarali društvena dobra, uzdajući se u institucionalnu djelotvornost, pravnu i socijalnu osjetljivost društvenih elita, preko noći ostaju bez radnih mjesta, a umjesto sigurnosti i moralne promocije doživljavaju poniženje i osiromašenje.
Ostali članovi društva, posebno mladi, gledaju, povezuju činjnice i donose zaključke: ako bogatstvo stečeno zločinom i nasiljem ostaje u rukama počinitelja, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati, tada vrline kao što je marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar put, jer donose neizvjesnu budućnost u kojoj opet odlučuju upravo oni društveni akteri čije je bezakonje
dovelo društvo u probleme.
Svaki pojedinačni slučaj nasilja ima svoju tužnu stranu koja ne mora uvijek završiti na krajnje tragičan način kao u slučaju dječaka Mahira,ali zasigurno ostavlja psihološke tragove na mladu psihu koji se protežu dalje u budućnost i stvaraju nesigurnog i frustriranog pojedinca.
Pitanje nasilja bismo zato trebali shvatiti krajnje ozbiljno i kao roditelji i kao članovi društva.
I kao uvijek edukacija ili obrazovanje je jedini pravi put uz praktične korake ka podizanju svijesti javnosti.
Ističemo i potrebu umrežavanja roditelja i nastavnika i razmjene dobrih iskustava u prevenciji nasilja.
Društveni razvoj donosi mnoge izazove koji se odražavaju na mlade naraštaje i zato je potreban društveni angažman i saradnja između državnih i građanskih struktura.
Uloga medija je tu nezaobilazna i njihova je dužnost pomoći u prevenciji nasilja.
Autor: Miro Pandur dipl.iur
Urednik digitalnog magazna PC školarac
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt