JESMO LI ZAISTA SVJESNI NASILJA NAD DJECOM?



Problem nasilja,problem vršnjačkog nasilja,nasilja među djecom je isuviše ozbiljan problem da bi bio tema samo nekoliko dana,poput svih senzacionalističkih tema.Problem nasilja među djecom je odraz mnogo dubljih problema nego što je „adolescentska preosjetljivost“ ili kućni odgoj. Nasilje ima svoje korijene koji počinju od same strukture tranzicijskog društva sa svim negativnim konotacijama,posljedicama koje se odražavaju na duge staze.

Mišljenja smo da svako  pojedinačno  nasilno  i  svako  drugo  devijantno  djelovanje  moraju automatski  uključiti mehanizam pravnih sankcija, ali i javnu osudu kao moralni odgovor javnosti što zajedno ne ostavlja ni trunke dvojbe oko toga isplati li se nasilje ili ne. Ako pojedinačni događaj
ostane nekažnjen, neprimjreno blago kažnjen, ili se svjesno izbjegne sudska procedura u
ime «višeg cilja», otvara se široki prostor da pojedinačni slučaj postane redovita pojava.

Ako nema takve reakcije onda nam se može desiti da nepoželjni i  sramotni  primjeri  vremenom  postaju  poželjni  uzori.  Nasilnici  i  kriminalci postaju «uspješni poduzetnici» čija «sposobnost» postaje kriterij ekonomskog i moralnog društvenog razvoja.
U isto vrijeme članovi društva koji su desetljećima stvarali društvena dobra,  uzdajući  se  u  institucionalnu  djelotvornost,  pravnu  i  socijalnu  osjetljivost  društvenih  elita,  preko  noći  ostaju  bez  radnih  mjesta, a  umjesto  sigurnosti  i  moralne promocije doživljavaju poniženje i osiromašenje.
Ostali članovi društva, posebno mladi, gledaju, povezuju činjnice i donose zaključke: ako bogatstvo stečeno zločinom i nasiljem ostaje u rukama počinitelja, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati, tada vrline  kao  što  je  marljivo  učenje,  poštenje  i  pravednost  nisu  dobar  put,  jer  donose neizvjesnu budućnost u kojoj opet odlučuju upravo oni društveni akteri čije je bezakonje
dovelo  društvo  u  probleme.
Svaki pojedinačni slučaj nasilja ima svoju tužnu stranu koja ne mora uvijek završiti na krajnje tragičan način kao u slučaju dječaka Mahira,ali zasigurno ostavlja psihološke tragove na mladu psihu koji se protežu dalje u budućnost i stvaraju nesigurnog i frustriranog pojedinca.
Pitanje nasilja bismo zato trebali shvatiti krajnje ozbiljno i kao roditelji i kao članovi društva.
I kao uvijek edukacija ili obrazovanje je jedini pravi put uz praktične korake ka podizanju svijesti javnosti.
Ističemo i potrebu umrežavanja roditelja i nastavnika  i razmjene dobrih iskustava u prevenciji nasilja.
Društveni razvoj donosi mnoge izazove koji se odražavaju na mlade naraštaje i zato je potreban društveni angažman i saradnja između državnih i građanskih struktura.
Uloga medija je tu nezaobilazna i njihova je dužnost pomoći u prevenciji nasilja.

Autor: Miro Pandur dipl.iur

Urednik digitalnog magazna PC školarac