Televizija, kao masovni medij, smještena je gotovo u svakom obiteljskom domu te, uz roditelje i obitelj, utječe na djetetovo ponašanje. Zbog sadržaja koje televizija prikazuje, često je proglašavana kontroverznom te je prozivana zbog negativnog utjecaja, kako na odrasle – tako i na djecu. Pored fizičkog utjecaja na djetetov razvoj, nije zanemariv utjecaj televizije ni na psihički razvoj. Naime, dijete u dobi od 3 ili 4 godine sposobno je promatrati odrasle oko sebe i dobro oponašati njihovo ponašanje. Prema tome, isto tako je sposobno poistovjetiti se s TV-junacima, posebice onim popularnima, i jednako tako oponašati njihovo ponašanje. Treba imati na umu da to znači kako utjecaj televizije može biti i pozitivan i negativan – ovisno o načinu gledanja (koliko i s kim) te o sadržaju koji se gleda. Ovaj članak pokušat će sumirati glavne negativne strane gledanja televizije u dječjoj dobi, a u idućem ćete moći čitati o pozitivnim utjecajima televizije na djecu.
Djeca mlađa od 8 godina nisu u stanju razlikovati stvarnost od mašte što ih čini podložnijima za učenje nasilja koje vide na televiziji. Zabrinjavajuća je činjenica da prosječno dijete tjedno provede 1680 minuta ispred televizije, dok s roditeljima provodi tek 38,5 minuta u suvislom razgovoru. Osim toga, dijete mlađe od 6 godina u prosjeku provede 3 sata dnevno gledajući televiziju, 2 sata u igri na vanjskom prostoru, a tri puta manje vremena provede čitajući (ili da mu netko čita). Prema rezultatima ovog istraživanja, Mikić i Rukavina (2006) navode da polovina ispitane djece gleda televiziju do 1 ili 2, a četvrtina djece gleda više od 3 sata dnevno. Rezultati su pokazali da je gledanje televizije najčešća aktivnost djece tijekom njihovog slobodnog vremena. Djeca koja raspolažu s najviše slobodnoga vremena najviše gledaju televiziju. Slično tome, djeca koja imaju manje slobodnoga vremena gotovo polovicu toga vremena provedu također pred televizorom (Mikić, Rukavina, 2006).
Dječji i razvojni psiholozi upozoravaju da djeca starija od dvije godine ne bi trebala biti uz televiziju duže od 2 sata dnevno, a mlađa djeca ju ne bi uopće trebala gledati. Prve dvije godine živote smatraju se kritičnim za razvoj mozga. Televizija i drugi elektronički mediji mogu omesti i otežati istraživanje okoline, igru i interakciju s roditeljima te drugim ljudima što inače potiče učenje i zdrav psihički te socijalni razvoj.
Opasnosti koje pretjerano gledanje televizije povlači za sobom su: usporavanje metabolizma koji dovodi do pretilosti, gubitak čitalačkih navika i smanjenje razumijevanja pročitanog, usporavanje motoričkih refleksa i slično. Unatoč svemu, roditelji su ti koji na kraju odlučuju što je najbolje za dijete, no svakako je preporuka da se prije donošenja odluke dobro informiraju. Osim perioda koje provode pred televizijom, vrlo je važno i kakav sadržaj djeca gledaju. Najčešće je riječ o igranim filmovima i serijama te crtanim filmovima (što opada s dobi). Treba naglasiti da djeca najviše gledaju programe za odrasle (igrani filmovi i serije), a obrazovni program, koji je kreiran za njih, gledaju tek povremeno. Razlog tome mogao bi biti u lošoj koncepciji i nedovoljnoj atraktivnosti takvog programa (Mikić, Rukavina, 2006).
Uzimajući u obzir pretpostavku o mogućem utjecaju televizije na ponašanje djeteta, pojavili su se brojni programi čiji je cilj bio smanjiti kulturalni razdor, potaknuti toleranciju te smanjiti nasilje. Jedan od takvih uspješnih programa je i „Ulica Sezam“ (američka emisija za djecu) koja je simulirala situacije iz svakodnevnog života u prijateljskoj i uvažavajućoj interakciji. Cilj Ulice Sezam bio je smanjiti razliku između djece visokih i niskih slojeva društva te različitog porijekla. Osim toga, kroz emisiju se provlačio i edukativan sadržaj na nov i zanimljiv način. Danas postoje brojne varijacije ove emisije diljem svijeta prilagođene kulturalnim situacijama te zemlje.
UTJEČE LI TV NA RAZVOJ DJETETOVOG MOZGA?
Nije poznato kakve točno posljedice TV ima na razvoj djetetovog mozga, ali zna se da vrijeme provedeno uz TV zamjenjuje vrijeme koje dijete može provesti u zdravoj i poželjnoj interakciji s roditeljima i drugom djecom. Socijalni kontakti i interakcija su od iznimne važnosti za zdrav razvoj djetetovog mozga. Mnoge dosadašnje studije povezuju gledanje TV-a s kasnijim problemima u ponašanju. Pedijatri i dječji psiholozi strogo savjetuju da djeca što manje gledaju TV. Eventualni pozitivni utjecaji televizije su upitni, dok su pozitivni utjecaji interakcije djeteta s roditeljima dokazani. Pričanje, pjevanje, čitanje i slušanje glazbe s roditeljima, za zdrav djetetov razvoj, daleko su važniji od gledanja bilo koje TV emisije. Osim toga, kao što je već ranije navedeno, TV može zamijeniti čitanje, a čitanje zahtjeva više kognitivnih aktivnosti i misaonih procesa nego gledanje televizije te doprinosi zdravom razvoju mozga.
DOVODI LI NASILJE NA TV-u DO NASILNOG PONAŠANJA ILI NASILNA DJECA GLEDAJU NASILNE SADRŽAJE
Provedena su brojna istraživanja koja su nastojala utvrditi imitiraju li djeca televizijsko nasilno ponašanje. Dobiveni rezultati nisu jednoznačni jer se postavlja pitanje: gledaju li nasilna djeca više nasilnog sadržaja nego djeca koja nisu nasilna? Bez obzira na to, treba imati na umu koliko nasilja djeca mogu vidjeti na televiziji. Prosječno dijete će, do svoje 18-te godine, vidjeti više od 200 000 nasilnih scena. Može doći do desenzitizacije, odnosno smanjenja osjetljivosti i empatije vezane uz nasilje te mogu pokazivati više agresivnog ponašanja. Često se događa da djeca imitiraju nasilni sadržaj jer je on prikazan na zabavan i učinkovit način za dolazak do cilja. Dvije trećine programa čine nasilni sadržaji, a osim toga program za djecu često sadrži i više nasilja nego program za odrasle (Federman, 1998).
Mnoga nasilna ponašanja čine „dobri likovi“ kojima se djeca dive. Iako većina roditelja uči svoju djecu da nije u redu udariti nekoga – televizija prikazuje kako je prihvatljivo ugristi, udariti ili šutnuti ako to čine „dobri likovi“. Ovako postavljeni uvjeti lako mogu zbuniti djecu koja pokušavaju razumjeti razliku između dobrog i lošeg: „nije dobro udariti, ali ako dobar lik udari lošeg – onda je to u redu“. Osim toga, „zločesti likovi“ nisu uvijek kažnjeni i ne snose uvijek posljedice za svoje ponašanje što može zbuniti dijete još više. Vrlo mala djeca se uvelike plaše strašnih i nasilnih scena. Strašna čudovišta posebice plaše djecu u dobi 2-8 godina. Objašnjenje djetetu kako te scene nisu stvarne – neće ih utješiti jer djeca mlađa od 8 godina još uvijek nisu u stanju razlikovati fantaziju i maštu od stvarnosti. Problemi u ponašanju, noćne more i problemi sa spavanjem mogu biti posljedica izloženosti nasilju u medijima (Coltrane i Messineo, 2000).
Istraživanje A.Bandure iz 1961. godine, najcitiranije je istraživanje vezano uz nasilje i televiziju. U istraživanju je sudjelovalo 96 djece iste dobi. Podijelio ih je u pet skupina. Prva skupina je gledala nepoznatu odraslu osobu koja se ponašala agresivno prema lutki. Drugoj je prikazana ista scena odrasle osobe kako tuče lutku – ali na televiziji. Trećoj skupini je agresivno ponašanje bilo prikazano u obliku crtanoga filma, četvrtoj u obliku filmske scene, a peta skupina nije uopće imala ni jedan model agresivnoga ponašanja – tzv. kontrolna skupina. Nakon nasilnih scena sve skupine (osim pete) su (u svrhu eksperimenta) dovedene do frustracije tako što im je nešto bilo zabranjeno. Došlo se do spoznaje kako je agresivno ponašanje bilo najizraženije kod one djece kojima je model nasilja bio prikazan na televiziji (u obliku crtanoga filma) (McLeod, 2011).
RIZIČNA PONAŠANJA
Mnogi roditelji ne razgovaraju sa svojom djecom o spolnosti, romantičnim vezama, kontracepciji te spolno prenosivim bolestima. Većina škola ne nudi zdravstveni, niti seksualni odgoj pa djeca dobivaju većinu informacija putem televizije. Samim tim, djeca uče ono što im je dostupno, a ne ono što bi njihovi roditelji željeli da znaju o tim temama. Seksualni sadržaji su sveprisutni na televizijskim programima. Sapunice, glazbeni spotovi, različite emisije te reklame uvelike sadrže seksualni sadržaj, no ništa od navedenog ne spominje kontracepciju niti siguran seks. Scene seksa na televiziji od 1998 su se udvostručile, a 70% od 20 najgledanijih tinejdžerskih serija uključuje seksualni sadržaj. 15% scena koje prikazuju seks – uključuju likove koji su se tek upoznali (Kunkel i sur., 2005). Neka istraživanja pokazuju da tinejdžeri koji gledaju mnogo seksualnog sadržaja na televiziji češće iniciraju seksualne odnose i upuštaju se u seksualne aktivnosti puno ranije nego njihovi vršnjaci koji ne gledaju takve sadržaje.
UTJECAJ TV-a NA POJAVU PRETILOSTI
Zdravstveni stručnjaci već dugo povezuju pretjerano gledanje televizije s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Gledajući televiziju, djeca nisu aktivna i često nešto grickaju. Brojna istraživanja pokazala su da smanjenje vremena koje djeca provode gledajući TV dovodi do manjeg debljanja i nižeg indeksa tjelesne mase. Na sveučilištu u Michganu provedeno je istraživanje o tome može li prehrana, tjelesna aktivnost, sjedilačko ponašanje ili gledanje televizije (djece dobi 3-7 godina) predvidjeti indeks tjelesne mase u starijoj dobi. Dobiveni rezultati upućuju da su tjelesna aktivnost i gledanje televizije najznačajniji faktori za pojavu pretilost (Lumeng i sur., 2006).Metabolizam je, za vrijeme gledanja televizije, usporeniji nego za vrijeme mirovanja. To znači da osoba troši manje kalorija dok gleda televiziju nego dok samo mirno sjedi i ne radi ništa. (Klesges i sur., 1993). Hancox, Milne i Poulton su istraživali odrasle osobe u dobi od 26 godina te ispitivali koliko su, kao djeca, gledali TV. Pokazalo se da je 17% njih pretilo, 15% ih ima povišen kolesterol, 17% ih puši i 15 % ne provodi nikakvu tjelesnu aktivnost. Svi oni su kao djeca gledali televiziju duže od 2 sata dnevno. (Hancox i sur., 2004).
KAKO TV UTJEČE NA USPJEH U ŠKOLI?
Gledanje televizije može zamijeniti aktivnosti koje bi pomogle u školskom uspjehu; primjerice čitanje, pisanje domaćih zadaća, bavljenje hobijem te dovoljno spavanje. Istraživanje Lumeng i sur. pokazalo je kako utjecaj televizije na školovanje može biti dugoročan. Pokazalo se da je gledanje TV-a u dječjoj dobi utjecalo na postignuće pojedinca u dobi od 26 godina. Pretjerano gledanje TV-a povećava vjerojatnost za odustajanje od škole te smanjuje mogućnost završavanja fakulteta (Lumeng i sur., 2006). Osim toga, gledanje TV-a u dobi od 4 godine jedan je od faktora povezanih s pojavom vršnjačkog nasilja u školi. (Viner i Cole, 2005).
UTJECAJ REKLAMA NA DJEČJE PONAŠANJE
Najreklamiraniji proizvodi za vrijeme „dječjeg programa“ su igračke i brza hrana. Djeci sve to izgleda idealno, kao nešto što oni jednostavno moraju imati. Proizvodi izgledaju privlačno, često i puno bolje nego što uistinu jesu. Djeca mlađa od 8 godina uglavnom ne razumiju da su reklame način na koji se neki proizvod prodaje. Djeca mlađa od 6 godina ne razlikuju programski sadržaj od reklama, posebice ako njihov omiljeni lik promovira taj proizvod. Naravno, apsolutno je nemoguće eliminirati izloženost marketinškim porukama, no ono što roditelji mogu učiniti je naučiti djecu da budu „razumni potrošači“ tako da razmisle o reklamiranom proizvodu s televizije. Jedan od načina je da roditelji postave pitanja kao što su: „što ti se sviđa na tom proizvodu?“, „misliš li da je doista tako dobar kao što izgleda na reklami?“ ili „misliš li da je to zdravo?“.
Pregled istraživanja koji je proveden na Medicinskom Institutu Američke Nacionalne Akademije, ukazuje kako reklamiranje hrane utječe na dječju preferenciju određene hrane, njezino konzumiranje i zdravlje. U periodu od 27,5 sati dječjeg programa – 49% sadržaja odnosilo se na reklame u kojima je prikazivana hrana. Najčešće je prikazivana gotova hrana, pahuljice i pločice od žitarica, restorani te grickalice. 91% reklama odnosilo se na hranu ili piće koje je visoko kalorično, masno, zašećereno i siromašno kvalitetnim nutritivnim sastojcima. Likovi iz crtića su korišteni u 74% tih reklama, a u 26% korištene su igračke kao poklon koji se dobije uz proizvod. (Batada i sur., 2008).
ŠTO RODITELJI MOGU UČINITI?
Često je vrijeme koje dijete provodi uz televiziju duže od onoga što roditelji misle. Stoga je dobro voditi računa o tome koliko dugo dijete zapravo gleda televiziju.
Napravite televizijski raspored – jednom kad uspostavite pravilo kada i koliko djeca smiju gledati televiziju, zajedno s njima isplanirajte što će gledati. Neka vrijeme za televiziju ne bude onda kada je zajednički objed ili vrijeme za spavanje. Kada djeca imaju pravo glasa u uređivanju televizijskog rasporeda – vjerojatnije je da će ga se i pridržavati.
Uklonite televiziju „u pozadini“. Koliko puta se dogodi da TV ostane upaljen, a nitko ga ne gleda? Čak i iz pozadine, televizija ima utjecaj na djecu i njihovu pažnju. Stoga, ukoliko ne gledate televiziju – ugasite ju.
Nemojte držati televizor niti računalo u spavaćoj odnosno dječjoj sobi. Djeca koja imaju TV u svojim sobama gledaju ga više od djece koja to nemaju. Osim toga, lakše je pratiti vrijeme koje djeca provode uz televiziju ukoliko je ona smještena u zajedničkoj sobi.
Nemojte jesti ispred TV-a. Dopuštanje djetetu da jede za vrijeme gledanja televizije produljuje njihovo vrijeme koje uz nju provode. Takva navika potiče nepromišljeno grickanje i jedenje što može dovesti do debljanja.
Uspostavite pravila za školske dane. Većina djece ima ograničeno slobodno vrijeme tijekom radnog tjedna. Ne dopustite da dijete svo slobodno vrijeme provede ispred TV-a.
Predložite svom djetetu bavljenje drugim aktivnostima. Čitanje, bavljenje sportom, društvene igre i slično.
Budite dobar primjer tako što ćete i sami regulirati vlastito gledanje televizije.
Postanite sudionik, odnosno gledajte televiziju sa svojim djetetom.
Umjesto da TV bude stalno upaljen – radije organizirajte zajedničko gledanje i pretvorite to u zabavan događaj. Nemojte samo prebacivati programe i tako tražiti zabavan ili kvalitetan sadržaj – radije koristite TV vodič i označite prikladne programe.
Napravite popis programa koje djeca smiju gledati i stavite ga na vidljivo mjesto. Također, poželjno je koristiti tzv. roditeljske kontrolne postavke koje omogućuju „zaključavanje“ neprimjerenog sadržaja za djecu.
Snimajte korisne, zabavne i edukativne programe te ih gledajte onda kada ste odredili vrijeme gledanja televizije. Ovaj način omogućava preskakanje reklama koje imaju loš utjecaj ali omogućuje i zaustavljanje u trenutku kako biste mogli nešto raspraviti. Educiranje djece može pomoći da budu manje podložni lošim utjecajima gledanja nasilnih sadržaja na TV-u. Televiziju treba gledati zajedno s djecom, te ukoliko program postan nasilan – roditelj može raspraviti s djetetom što se dogodilo te staviti to u kontekst koji bi mogao biti poučan. Oni roditelji koji žele izbjeći ovisnost o televiziji kod svoje djece trebali bi vrlo rano poduzeti neke korake. Pri tome je važno biti dosljedan u pridržavanju postavljenih pravila kako bi se mogla uspostaviti i samodisciplina djeteta. Iako se čini da televizija uvelike konkurira roditeljima u odgoju, Lemish sugerira da je ipak obitelj ta koja određuje tip i duljinu onoga što djeca na TV-u gledaju (Lemish D., 2006). Televizija ima velik utjecaj na svačiji život, a način da se taj utjecaj pozitivno kanalizira leži u svakom pojedincu. Stoga, treba preuzeti odgovornost i za korištenje televizije i za njezin efekt na vlastiti život.
Pogledaj vezani članak:
Kako iz televizije izvući ono najbolje za dijete
Pogledaj vezani članak:
Kako iz televizije izvući ono najbolje za dijete
Lektira za vaše školarce! |
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt