Jeste li i vi jedan od roditelja koji se svakoga dana pita gdje su granice razumne brige za sigurnost vlastitog djeteta, a gdje počinje pretjerivanje i prezaštićenost? Jeste li na muci kada treba odlučiti smije li vaš klinče samo u park, u školu, u gradski prijevoz? Neka vam za utjehu bude činjenica da ovih roditeljskih iskušenja nije pošteđen nitko, a da će vaš odluke, ma kakve one bile, uvijek naići kako na odobravanje jednih, tako i na kritiku drugih. Ova tema u stalnoj je žiži interesovanja medija, naročito tijekom posljednjeg desetljeća, otkako moderno društvo sve više počinje sličiti na društvo paranoje.
Piše: Jovana Papan
Najgora mama na svijetu
Koliko je današnje društvo duboko uronjeno u strahove kada su u pitanju granice dječjih sloboda, pokazuje i slučaj njujorške novinarke Lenore Škenazi, koja je nedavno podigla mnogo medijske prašine objavivši članak o tome kako je svog devetogodišnjeg sina pustila da se sam vozi metroom. "Izija sam dala voznu kartu, dvadeset dolara, kartu podzemne željeznice i sitninu za telefon. Vjerovala sam svom sinu da će znati da se popne na pravi vlak i da izađe na pravoj stanici. Vjerovala sam i da će, u sličaju da se ne snađe, umeti da upita nekog stranca za pomoć. A vjerovala sam i da taj stranac neće odmah posmisliti: "Hej, hajde da zlostavljam ovog dječaka!", Izjavila je ona u jednom od nebrojenih intervjua koji su uslijedili. Iako se Izi odlično snašao, i prezadovoljan je vlastitom samostalnošću, Škenazijeva je od strane mnogih momentalno proglašena "najgorom mamom na svijetu", pa čak i zlostavljačica vlastitog djeteta.
Roditelji pod nadzorom
Međutim, mada su mediji i roditeljska udruženja pokušali je stave pod unakrsnu vatru, Škenazijeva je brzo uvidjela da, i pored toga što je mnogo onih koji je osuđuju, postoji i ogroman broj ljudi koji odobrava njenu odluku. Kao netko tko se usudio priznati ono o čemu
mnogi nemaju hrabrosti govoriti, ona iz cijelog svijeta dobiva pisma čitatelja-istomišljenika, koji su izludjeli od stalnog pritiska uspaničene okoline koja ih prisiljava da svoju djecu drže pod staklenim zvonom. Iako smatraju da njihova djeca uvelike smiju i mogu biti mnogo samostalnija nego što jesu, prinuđeni su da ih pretjerano štite kako ne bi zaradili grdnje susjedstva, slučajnih prolaznika ili nadležnih.
Medijska histerija
Pitate se zbog čega se danas čak i potpuni stranci osjećaju dužnim da vam popuju o sigurnosti vaše vlastite djece? Škenazijeva smatra da je glavni krivac - zatrpanost medija strašnim pričama o zločinima i nesrećama koje se događaju najmlađima. Iako je, na primjer, Njujork danas daleko sigurniji grad nego ikada tijekom proteklih pet desetljeća, ljudi su pod stalnim dojmom zastrašujućih novinskih naslova, koji, zarad privlačenja čitatelja šokantnim sadržajima, u prvi plan stavljaju priče o zlostavljanoj, otetoj i ubijenoj djeci, šireći neopravdanu histeriju. Statistike zapravo pokazuju da su slučajevi seksualnog zlostavljanja vrlo rijetki, čak i rjeđi nego ranije - šanse za takvo nešto su jedan prema milijun - ali to ne sprečava ljude danas da u svakom drugom prolazniku vide potencijalnog silovatelja i ubojicu. Najzad, svako drugo lice s naslovnice to jeste. U Britaniji, paranoja je još izraženija - svatko tko radi ili volontira s djecom danas mora imati provjeren policijski dosje - od božićnjeg Djeda Mraza pa do roditelja koji pomažu pri školi ili baka koje poslužuju na rođendanu unucima u igraonici.
Opkoljena obitelj
Također, osim gubitka vjere u druge ljude, kao iu svoju djecu, današnje roditelje karakterizira i veliki gubitak povjerenja u vlastitu sposobnost da djecu pripreme za iskušenja koja su, u svojoj mladosti, sami prirodno prevazišli. Kako je primijetio Christopher Laš u svojoj knjizi "Opkoljena obitelj" (The Family Besieged), suvremeni roditelji izgubili su vjeru u autoritet nad vlastitom djecom, a društvo u cjelini izgubilo je želju da vjeruje roditeljskoj kompetentnosti kada je u pitanju socijalizacija djece, što je sve zajedno rezultiralo invazijom socijalnog inženjeringa na tradicionalni obiteljski život.
Odrastanje u četiri zida
Tužna posljedica nestanka povjerenja među odraslim stanovnicima današnjih otuđenih zajednica, jeste okončanje nekadašnje ere dječje samostalnosti. Mnogi današnji roditelji s nostalgijom se sjećaju svojih detinjstava, i vremena kada pojam "seksualnog predatora" još nije bio ušao u javnu svijest. Roditelji bi mlađariju obično "izbacili" iz kuće odmah nakon doručka, poručivši im da se ne vraćaju do ručka. Djeca su se slobodno kretala po svom susjedstvu, pentrala uz telefonske stupove, preskakala zidove, zavlačila se u mračne podrume. Prihvatala su slatkiše koje su im kupovale bakice iz susjedstva. No, iako su svjesni koliko su takva iskustva njima bila dragocjena, oni sami ipak se ne usuđuju takve slobode dozvole svojoj djeci. A osnovna razlika jest u tome što njihovi roditelji nisu svakoga dana zaplašivana jezivim slučajevima koji su se desili negdje, nekome, iako su takvi slučajevi i tada postojali. Čak ih je bilo i više nego sad.
Bicikli odlaze u povijest?
Kao posljedica opće proliferacije paranoje, djeca u Americi danas odrastaju uglavnom u zatvorenim prostorima, igrajući igrice ili surfajući po internetu. Kada i izađu van, to se odvija na strogo organiziran način, kao trening ili natjecanje. Samo 6% američke djece bejzbol danas igra "na svoju ruku", tj. izvan škole ili kluba. Pored grupnih sportova, i vožnja bicikla, plivanje i pecanje sve više izumiru - u posljednjih deset godina opali su za jednu trećinu. Prodaja bicikala samo od 2000. do 2004. opala je za 21%, a bazeni se sve brže zatvaraju diljem SAD-a.
"Organska" djeca
Kako bi pružila podršku drugima koji se osjećaju kao ona, Škenazijeva je napravila blog pod nazivom Free Range Kids. U slobodnom prijevodu, to su "prirodno uzgojena djeca", jer je u pitanju parafraza izraza "Free range chicken" koji označava kokoši koje nisu industrijski uzgojene u kavezima već se slobodno kreću po dvorištu. Na njenom blogu, brojni roditelji ostavljaju svoja iskustva i ideje koje mogu pomoći u borbi protiv paranoidnog roditeljstva, šireći stav da pružanje malo sloboda djeci, ne znači isto što i njihovo zapostavljanje. Također, da prezaštićivanje djece vama možda može umiriti savjest, ali će njima definitivno naškoditi, budući da je osamostaljivanje nužan i prirodan dio odrastanja.
Djeca bez prava na igru
Fenomen prezaštićenog djeteta nije aktualan samo u Sjedinjenim državama. Situacija je slična i u Britaniji, gdje je tijekom posljednjih desetljeća zabilježeno drastično smanjenje trajanja dječjeg boravka na otvorenom prostoru, kao i igre bez roditeljskog nadzora. Sračunato je čak, da je područje na kome se današnje prosječno devetogodišnje dijete može pomicati samostalno, devet puta manje nego što je bilo 1970. godine. Krivci za to, prema studijama, na prvom mjestu su roditeljski strah od stranaca i prometa. Oko 80% roditelja vjeruje da današnja djeca odrastaju u mnogo nesigurnijem okruženju nego ranije. Međutim, unatoč tom vladajućem dojmu, čini se da djeca zapravo nikada nisu bila sigurnija nego što su sada - sigurnost djece danas je na mnogo višoj razini nego, primjerice, 1970: ekstremni slučajevi poput otmice i ubojstva, otprilike su iste učestalosti kao i prije pedeset godina, dok je broj su prometnih nesreća s dječjim žrtvama prepolovljen. I pored toga, tlak povodom pitanja dječje sigurnosti stalno raste. Utjecajni "Britanski medicinski žurnal", primjerice, prije nekoliko godina je u potpunosti zabranio upotrebu riječi "nesreća", budući da je prevladalo mišnjenje da se svaki neželjeni događaj može i mora izbjeći, te da uvijek postoji netko tko je za to odgovoran. Slučajne ozljede koje ni Supermen ne bi mogao spriječiti, pretvaraju se tako u "roditeljski nemar", pa postaje, na primjer, sasvim normalno da mame daju prvi zalogaj krute hrane svojoj bebi u prisustvu liječnika zbog opasnosti od gušenja, sve češće se mogu vidjeti tek prohodala djeca kako nose kacige, a jedna trećina američkih đaka u školu ne polazi bez antibakterijskog gela.
Škole bez igrališta
.jpg)
Predškolske ustanove i škole postaju dežurni krivci za sve što se desi dok su djeca pod njihovim nadzorom - pa bio to i slučajni sudar glavama dvoje nepažljivih vršnjaka koji se igraju "Šugić". To ih, s jedne strane, tjera da budu krajnje odgovorni u svom poslu. S druge, takav pritisak potiče ih uvoditi neka radikalna rješenja, koja su u suštini mnogo štetnija po djecu nego mogućnost povremenog zadobivanja čvoruge, a koja se obično svode na izbacivanje svih onih aktivnosti koje bi eventualno mogle biti rizične, od baratanja čavlima na satovima tehničkog obrazovanja, pa do korištenja tave na času kućanstva. Odmori između sati sve više se provode sjedeći u klupama --40.000 američkih škola ukinulo je odmore između časova, i zamijenilo ih aktivnostima poput "razgibavanja" pod nadzorom nastavnika. Mnoge škole su u tom duhu čak potpuno zabranile dječje trčanje na igralištu, o izazovnijim stvarima da i ne govorimo. Jedna od najvećih državnih škola u Britaniji koja je nedavno sagrađena, ostavljena je u potpunosti bez igrališta, upravo iz razloga dječje sigurnosti.
Petljanje u dječja posla
Odrasli ne guše djecu samo pretjeranom brigom o njihovoj fizičkoj sigurnosti. Psihički život mališana također je konstantno pod povećalom, naročito onaj njegov segment koji bi trebao biti i najslobodniji - odnosi s vršnjacima. U strahu da dijete ne doživi neku vrstu traume ili neugodnosti od strane druge djece, danas se uvode striktni kodeksi ponašanja među djecom. Anti-nasilnička politika, koja se temelji na stalnom miješanju odraslih u sve dječje sukobe, pretvorila je roditelje i odgajatelje u nadzornike i policajace koji se miješaju i kontroliraju sve sfere dječjeg društvenog života. Odrasli su uvjereni da moraju uvijek spriječiti svaki sukob među djecom, počevši od običnog začikavanja, plaženje jezika i ruganja, pa do gurkanja i dječje tuče. Nema tih "dječjih posla" koja nisu i roditeljska posla u suvremenoj eri "intenzivnog roditeljstva", "invazivnog roditeljstva", "helikopter roditeljstva" ili "hiper-roditeljstva" kako ga sve nazivaju stručnjaci i mediji.
Nastavnici, sportski treneri i psiholozi ujedinjeni su u mišljenju da današnji roditelji ne mogu podnijeti da se njihova djeca muče ili naiđu na odbijanje. Zbog toga uskaču u svaki aspekt dječjeg života i bune se zbog odluka u ocjenjivanju, zbog toga što njihovo dijete nije dobilo poziciju u nogometnom timu koju je željelo, zbog nedostatka razumijevanja vršnjaka za želje njihovog zlata. Ovog posljednjeg svjestan je i svaki ovdašnji roditelj koji na igralištu stalno doživljava intervencije tipa: "Jao, jel može dijete da siđe s ljuljačke, vidite da moje plače!".
Nacija kilavaca
Kako bilježi Hara Estroff Marano, američki psiholog, urednica časopisa "psycology Today" i autorica knjige "Nacija kilavaca: visoka cijena invazivnog roditeljstva" (A Nation of Wimps: The High Cost of Invasive Parenting), današnja djeca odrastaju u "psihološkom stakleniku". Roditelji idu čak dotle da traže od škola da se njihovoj djeci odobri polaganje testova bez vremenskog limita zato što navodno pate od "teškoća sa Gestalt razmišljanjem".
Kao rezultat isuviše kontroliranih, takoreći dezinfikovanih međusobnih odnosa, djeca danas odrastaju bez prilike naučiti kako sami biju svoje bitke, a stalno miješanje odraslih poručuje im i da za takvo nešto uostalom nisu ni sposobni. Nenadziranu igra zapravo je od ključne važnosti za dječji emocionalni i socijalni razvoj. Ona pomaže da dijete savlada društvena pravila, kao i naučiti stvara svoja. Smanjenje udjela igre u djetinjstvu, odražava se na našu sposobnost građenja odnosa sa ljudima kada odrastemo - kroz igru mi učimo da dajemo i uzimamo, razumjeti tuđe osjećaje, da rješavamo konflikte - što je osnova svake veze, upozorava psiholog Bernardo Carducci (Bernardo J. Carducci) sa sveučilišta Indiana.
"Staklenik" roditeljstvo
Djeci je neophodno da nauče da se samostalno nose s rizicima i izazovima društvenog života - počevši od najobičnije činjenice da ih nitko neće voljeti samo zato što postoje, kao što su vjerojatno navikli kod kuće, pa sve do neugodnih susreta s bezobraznim i zlonamjernim osobama - upravo zato što će ih takve situacije pratiti čitavog života, a roditelji i odgajatelji neće vječno biti tu da rješavaju probleme umjesto njih.
Iako svi, naravno, želimo poštedmo svoju djecu od bilo kakve vrste patnje, bilo da je u pitanju oderan lakat ili povrijeđena sujeta, loša iskustva i neuspjesi neophodan su dio procesa učenja i sazrijevanja, pa bez njih djeca ostaju potpuno nepripremljena za život koji ih čeka. "Staklenik" roditeljstvo, gdje su djeca pod stalnim nadzorom i gdje im se poklanja previše pažnje, smatra dječji psiholog David Andereg, čini djecu previše samosvjesnom, i previše opreznom. "Ako svaki vaš crtež završi na hladnjaku vaših roditelja, vi nećete biti slobodni da se glupirate i pravite greške", dodaje Andereg.
Izgubljeni u odrastanju
Kada bi se trend suvišnog štićenja okončao zajedno s djetinjstvom, još bi bilo dobro. "Intenzivno roditeljstvo", međutim, nastavlja se danas sve dok mamina i tatina čeda debelo ne zađu u tridesete. Na studijama, djeca se javljaju roditeljima preko mobilnog nekoliko puta dnevno, izvještavaju što su jeli, što su učili. Sve normalnije postaje, kako vlasnik jedne njujoške pi-ar agencija primjećuje - da roditelji upućuju žalbe šefovima zato što misle da njihova djeca previše rade. A ako ste odlučili primiti nove radnike i zakazali razgovor s kandidatima, također se nemojte iznenaditi ako se oni pojave u pratnji brižnih roditelja - najzad, u pitanju je traumatična situacija, i bilo bi zaista strašno da siroto dijete stoji samo dok ga šibaju vjetrovi tržišta radne snage.
Bumerang generacija
Statistike pokazuju da je i čuveno rano osamostaljivanje djece, karakteristično za protestanske kulture Zapadne Europe i Amerike, danas sve više stvar prošlosti. Umjesto u ranim dvedeset, djeca danas napuštaju roditeljski dom gotovo desetljeće kasnije, s tendencijom da se vrlo brzo vrate u toplo obiteljsko gnijezdo - skoro 30% mladih u Britaniji pripada ovoj "bumerang" generaciji koja je spremna uživanje u sopstevnoj neovisnosti vrlo lako žrtvuje zarad maminih kolača i plaćenih računa, pa se samostalnog života odriču čim im posao dosadi i prestane ih "ispunjava" ili ih stan kakav mogu priuštiti početničkom plaćom više ne zadovoljava konforom. Dvadesete godine života danas su čak prerasle u jednu posebnu etapu u odrastanju, pod nazivom "postadolescencija", a prema klasičnim parametrima, samo 31% muškaraca i 46% žena danas se sa trideset godina može smatrati odraslim. To je više nego duplo manje u odnosu na 1960. godinu.
Projekt "dijete"
Dakle, čini se da je ideja, da biti roditelj prije svega znači - podići neovisno ljudsko biće, danas potpuno zaboravljena. Umjesto da izlože vlastitu djecu životu, kako bi ona redanje uspona i padova izrasla u sposobne odrasle jedinke, roditelji danas očajnički pokušavaju prekroje čitav svijet po mjeri svojih čeda, čineći im tako najgoru moguću uslugu. Ni roditelji, niti društvo, ne mogu svijet vječno pridržavaju, kako ne bi pao na pleća sirotog potomstva.
Za početak, morali bismo poraditi i na sebi samima - to što roditeljstvo shvaćamo kao arenu za treniranje vlastitog savršenstva a djecu kao svoj najvažniji "projekt" - činimo upravo zato što i sebe same shvaćamo previše ozbiljno. Sa druge strane, prezaštićeni i hipernadzirano dijete na početku može djelovati kao manja briga, ali zaštita jednog dana neminovno počne padati. Kad-tad, vaš mališa zaboravit svoju kacigu i antibakterijski gel - pa makar to bilo iu četrdesetoj - i ode vaš stakleno zvono u paramparčad.
.jpg)
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt