Piše:Sandra Polić Živković, Rijeka
Moje dijete je u odnosu na drugu djecu u plusu. Neke stvari može više, brže, bolje. Puno više, brže, bolje. Znao je prepoznati slova i brojeve s godinu i po dana dok još nije ni hodao kako treba, vozio je bicikl bez pomoćnih kotača s tri godine, počeo je čitati s četiri godine, govorio je tečno engleski prije odlaska u školu, svira nekoliko instrumenata, završio je osnovnu glazbenu školu u dobi od osam godina.
Ali sve to se nije ispostavilo kako nikakav plus - upravo suprotno - jer nije poput ostalih i ne uklapa se u sustav. Za takvu djecu društvo nema razumijevanja ni interesa. Ako si talentiran i bez mogućnosti daljnjeg obrazovanja jer si sve iscrpio pa su ti potrebni savjeti, privatni učitelji ili putovanja, ma koga briga, samo si gnjavažu. Iako se na fakultetima uči kako su i darovita djeca - djeca s posebnim potrebama, to u svakodnevnom životu nitko ne šljivi. A roditeljima je teško, optužuju ih kako pretjeruju, stoga oni više i ne spominju što njihova djeca mogu. I na moje pohvale se izruguju, pa osim što se moram stidjeti, slušati svakakve komentare o apsolutnom njuhu i tome slično. Dok u paralelnom svemiru ljudi bivaju plaćeni za svoje inspirativne govore, savjete i znanje, našem društvu nažalost nije u interesu stvaranje pametnih ljudi. Ovdje nitko ne želi slušati o dobroj, uspješnoj i pametnoj djeci. Sve do sada.
Naime, dobila sam prijedlog da napišem nešto o odgoju svog darovitog sina. Potaknuta navedenim prijedlogom nakon, deset godina usudila sam se ukratko zapisati koje okolnosti po mom mišljenju i u mom slučaju doprinose razvoju darovitosti.
Biti prisutan i zalijevati ljubavlju
Prve dvije godine nakon poroda bila sam kod kuće i nisam radila. Bila sam maksimalno posvećena djetetu i svim njegovim potrebama. Danas najveći dio posla odrađujem dok je ono u školi ili na nekim svojim aktivnostima kako bi nam onaj ostatak zajedničkog vremena bio proveden najkvalitetnije moguće. Makar samo zagrljeni ispod deke ležimo na krevetu gledajući film ili čitajući knjige. Djeci je ljubav jednako vrijeme.
Strpljivo odgovarati na sva pitanja
Mama, imaju li bube kosti? Imaju li konji očnjake? Zašto je zec brza zivotinja? Zašto se vatra širi? Kako se radi igrica? Kako ide fis mol? Zašto postoji samo glavni grad, a ne i glavno naselje? Zašto je krv crvene boje? Zašto je beba krvava kad se rodi? Jel to od ženske ili od bebe? Što kad se rana zagnoji? Jel postoje naočale s kojima se može vidjeti unutrašnjost tijela? Kako se pravi jogurt? Kako se prave kočije? Zašto nokat raste? Zašto je teško trčati po uzbrdici? Imaju li neki reptili dlaku? Kako se pravi kalodont? Zašto lav ima grivu? Da li zmija ima mozak?
Kad ih nešto zanima, takva djeca ne staju dok ne dobiju odgovor. Procijenila sam kako je bolje sprijateljiti se s Googleom i naoružati se strpljivošću, nego uskratiti djetetu odgovor zbog vlastitog komoditeta ili neznanja.
Sada već sam istražuje enciklopedije. I čitati knjige non-stop. Doslovno moram čupam knjigu iz njegovih ruku ili da je skrivam po kući. Jer će radije čitati, nego pisati domaći. Ne mogu mu ni zamjeriti kad on glasi: Napiši riječima broj 845 529. Dijete kom je matematika jača strana tako nešto smatra kaznom. Ali školski sustav je zasebna tema.
Uroniti u dječji svijet
Na početku, dok to nisu postale trilogije od više tisuća stranica, rado sam čitala knjige koje je moj sin čitao. Njegova komunikacija sa mnom vrlo je bliska kad dijelimo iste interese i proživljavamo ista iskustva. Filmovi, koncerti, kazališne predstave, društvene igre, sport, putovanja.
Međutim, ako želim saznati neki odgovor moram znati kako postaviti pitanje. Nikad nije upalilo samo: Kako je bilo u školi? Pa bih i dobivala jednostavno: Super. Treba ipak nešto malo bolje od toga, i to mi je dugo trebalo dok shvatim. Sad ga pitam što je bilo najsmješnije na satu ili koja je neobična riječ koju je danas čuo? Da sad nazovem učiteljicu što bi mi o tebi rekla? I tako dalje. Svaki dan nešto novo. Nije lako, moraš razmišljati. Ali je odličan trening za mozak.
Obrazovati se
Nisam najpametnija i puno toga još uvijek ne znam, međutim dala sam sve od sebe i pročitala gomilu knjiga i članaka o darovitoj djeci, roditeljstvu, prilagodbi u vrtiću, načinima na koje djeca uče. Magistrirala sam Rani i predškolski odgoj i obrazovanje, a krenula sam to studirati s 26 godina, taman u vrijeme kad je dijete najviše moglo prosperira od mog znanja, i svoje spoznaje sam primjenjivala odmah u praksi. Na faksu sam s uživanjem žvakala probranu literaturu od koje bi dio obvezno morao pročitati i moj muž. Zajedno smo trenirali nove načine verbalizacije naših misli, ispravljali stare navike. Neke stvari vrijede za svu djecu, a darovitu neke zabrane mogu slomiti. Znate li koliko je važno za dječje samopouzdanje da se afirmativno izražavate? Ako želi samo da natoči vodu u čašu, a ima 3 godine i bokal s vodom je pretežak, treba uključiti tu moždanu vijugu koja će iskontrolisati jezik i ne reći: pazi, prolićeš. Jer tako mu zapravo određuješ što će uraditi. Nego treba reći konkretno ono što želiš, recimo: stavi čašu na sredinu stola. S druge strane, "pa šta" ako dijete i prolije vodu? Nakon dovoljnog broja ponavljanja postat će sasvim vješto u tome.
Koliko puta ste čuli ili možda i sami rekli: Pazi, pašćeš? Ne ne ne ne ne ne ....
Osigurati poticajno okruženje
Ako roditelj imalo obraća pažnju na svoje dijete shvatit što ga zanima. Moje je tako htjelo u rukama ima staru gitaru od svekrve, jedinu u kući, staru i dragu uspomenu, još kad je imao dvije godine i bila je veća i teža od njega. I bilo je stresa i nervoza (moram priznati ovog puta ne s moje strane) jer bi se uvijek nekako dočepao te gitare, čeprkao po štimu. Kako bih izbjegla situaciju da se moram ljutiti na njega, jer on sad to ne smije dirati (pec gluposti), zamolila sam svekra da mu donese neku malu pa nek ju i razbije ako hoće. Ostalo je povijest.
Motivirati
Kad se djetetu nešto svidi, recimo film koji će pogledati nekoliko desetaka puta, ili glazba pjesama koju ponovno sluša do iznemoglosti ili čitati slikovnicu čije su stranice već pohabala od listanja, očito je da mu se u tome nešto jako dopalo i treba malo razmisliti kako usmjeriti dalje taj interes. Podignuti ljestvicu, postaviti neki novi mentalni izazov. Za roditelja je važno uvijek biti korak ispred svog djeteta. Mogućnosti su beskonačne. Svom sinu nastojim ponuditi nešto dovoljno primamljivo kako bi svoju trenutnu zanimaciju dodatno iskoristio. Najčešće ne djeluju molbe, ajde mi nešto odsviraj, nacrtaj, napiši, napravi. Tad, ako je i htio, baš neće. Stoga je na meni da smislim kako da ga motiviram da to ipak napravit. Kako odrasta, sitne ucjene uzmiču pred dogovorima. Ucjena bi kod nas izgledala: Ispis mi tu novu kompoziciju u Sibelius pa idemo igrati badminton. Ili, završi sa pisanjem priče pa možeš nastaviti s čitanjem. Napomena: čitanje je u njegovom slučaju vrlo strastveno i doslovce se pretvara u lutku na koncu s kojom mogu raditi što hoću u zamjenu za knjigu koja ga zanima. A dogovor: Pomozi mi da počistim kuću pa ćemo zajedno da gledamo film. Uvijek pričam s njim kao s razumnim bićem sebi ravnopravnim i usput dobijem divne uratke na koje smo svi ponosni, a do kojih možda ne bi došlo da sam ga samo pustila na miru.
Osigurati druženje s vršnjacima
Djeca vole društvo pa tako i moje dijete. Obožava provoditi vrijeme s prijateljima. Nakon škole svaki dan provede barem sat vremena igrajući se u parku. Kad ga gledaš na igralištu, nema razlike između njega i bilo kojeg drugog razigranog cvrkutavog maštovitog stvorenja koje trči za loptom. Ponekad ga pustim u školu u kostimu zlatnog samuraja. Srce mu je tada veće od cijele zgrade. Kažem - ponekad, jer da se on pita, nosio bi taj kostim dok mu ne dosadi, ali ja ne želim da mu se drugi smiju, zadirkuju ga i čudno gledaju. Mislim, tko dolazi u školu kostimiran?
Važno mu je da ima kućnog ljubimca. Ponosan je na našu macu koja ima 21 godinu, a trenutno u jogurtijeri grijemo jaja kako bi nam se izlegli pilići.
Poticati kreativno izražavanje
Ako do sada možda nije sasvim jasno, ovdje ću jasno istaknuti: Plej stejšn nemamo. Tv imamo, skuplja prašinu jer program ne gledamo. Jutjub dokumentarce da. O svemiru, životinjama, glazbi. Igrice igra samo preko vikenda, i to samo ako je ružno vrijeme, inače smo vani, šetamo ili se igramo loptom.
Zato komponira, čitati, crta, glumi, svira, pjeva, pleše, skače, piše, slaže origami, lego kocke satima, fotografira, mačujem se, planinari, pliva, vozi bicikl, igra badminton, karte, šah, eksperimentira, improvizira. Ponekad je manje više. S vremena na vrijeme bez najave sakrijem neku igračku i kad je nakon nekog vremena vratim, opet je interesantna poput nove.
S četiri godine napisao je u programu "Guitar" pro svoju prvu pjesmu: Kad gitara pjeva. Sada s deset piše knjigu etida i komponira pjesme za prvi autorski album.
Razmišljati i planirati budućnost
Sve odluke u životu višekratno analiziram. Stalno promišljam. I promatram. Najvažnije mi je vidjeti dijete sretno. Vidim kad cvjeta i kad vene, kad cvrkuće, kad je živahan, a kad umoran i razdražljiv, kad ima previše obveza, a kad mu nedostaje poticaja. Mnoge poteškoće proizlaze iz sasvim jednostavnog razloga: nije se dovoljno naspavao. Susrećemo se muž i ja s mnogim nedoumicama, mišljenja su nam često dijametralno suprotna, ali u važnim stvarima se slažemo i ti kontrasti valjda čine zlatnu sredinu. Sretna sam što imamo potporu dragih ljudi, posebno iz glazbenog svijeta, koji zajedno s nama njeguju taj njegov talent. Neke smatramo članovima svoje obitelji.
Može li se isplanirati sreća? Ne znam. Ni za što od ovog nisam imala plan. Rješavala bih probleme kako bi se pojavljivali iu skladu sa svojom majčinskom intuicijom, a tako ću i dalje. Neki kažu kako je on odabrao mene da mu budem mama. Ne znam, ali sam najponosnija i tu ulogu obožavam.
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt