SVAKA OBRAZOVNA REFORMA JE MOGUĆA UKOLIKO POSTOJI VOLJA


„Svaka reforma je izvodiva ukoliko postoji volja.“     
Bosna i Hercegovina je prvi put učestvovala u programu Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) za međunarodnu procjenu učenika (PISA), a nedavno objavljeni rezultati testiranih petnaestogodišnjaka potaknuli su niz rasprava o kvaliteti ovdašnjeg školovanja kroz koje učenice i učenici ne razvijaju kritičko već samo reproduktivno mišljenje.

     Rezultati su, naime, pokazali da je polovina testiranih školaraca pokazala nezadovoljavajući nivo funkcionalne pismenosti, odnosno znanja i kompetencija neophodnih za puno učešće u savremenom društvu, a one prvenstveno podrazumijevaju razvoj kritičkog mišljenja koje, za razliku od reproduktivnog mišljenja koje je bazično, nereflektovano usvajanje informacija, znači sposobnost analize pojmova, informacija i perspektiva, sposobnost interpretacije, razlikovanja relevantnih i irelevantnih informacija, povezivanja naučenog iz različitih područja, sposobnost formiranja stavova i preuzimanje aktivne uloge u procesu učenja.

„Biti funkcionalno pismen ne znači znati pisati i čitati. Pisanje i čitanje su preduslovi da bi osoba mogla da bude funkcionalno pismena. Biti funkcionalno pismen znači imati sposobnost da tumačimo informacije sa kojima se susrećemo, kontekst u okviru kojeg su one date, da možemo različite informacije ili grupe informacija da dovodimo u vezu, poredimo, ali isto tako i da naučna znanja, koja stičemo u školi, koristimo u svakodnevnom životu“, ističe Ivana Zečević, ekspertica za pedagošku i školsku psihologiju i jedna od autorica PISA Izvještaja za BiH.

Osim čitalačke, matematičke i naučne pismenosti, kompetencija koje su provjeravane PISA testiranjem, kompetencije koje su u vezi s njima, a potrebne su da bi učenici efikasno i produktivno učestvovali u životu i kao radnici i građani, jesu i kritičko mišljenje, kreativnost, komunikacija, saradnja, socio-emocionalne kompetencije, digitalne kompetencije, preduzetničke kompetencije, odgovoran odnos prema radu, kao i briga o sebi i okolini. „Međutim, moram da naglasim, nemojmo pretjerano generalizovati rezultate PISE i tvrditi da ispitivani učenici i učenice nemaju ništa od navedenog“, naglašava Zečević.

Ernad Osmić, nastavnik bosanskog jezika i književnosti u Četvrtoj osnovnoj školi u Brčkom i jedan od nominovanih za ovogodišnju Nagradu za inovativne nastavnike koja se dodjeljuje prosvjetnim radnicama i radnicima za inovativne pristupe radu, navodi da rezultati PISA testiranja itekako odražavaju prosjek funkcionalne pismenosti, posebno onog aspekta koji se tiče kritičkog razmišljanja i analiziranja medijskog sadržaja.

„Kao društvo smo naučili djecu da nije bitno šta se kaže, nego ko kaže. Normalno je, onda, da i djeci „ohladi“ želja za tumačenjem onoga što im se servira na internetu, u medijima i u školi, jer znaju da značenje riječi ne ovisi o sadržaju rečenog, već od pozicije moći, autoriteta, onoga koji govori, a za to smo svi kolektivno krivi.“

Osmić je mišljenja da smo za rezultate PISA testiranja krivi – svi. „Mi smo ti koji biramo ljude koji kroje obrazovanje u našoj zemlji, pa samim time indirektno i obrazovni sistem. Zašto dopuštamo da nam ti koje zovemo nesposobnim dođu na poziciju donosilaca odluka? Kada nađemo odgovor na to pitanje, funkcionalna pismenost će nam biti davno prevaziđen problem.“

Dominantno se traži reproduktivno znanje

Zečević se slaže da su trenutnom obrazovnom sistemu učenici, nastavnici i roditelji naprosto prilagođeni pa ne uviđaju njegove manjkavosti. „Standardi koje nam naš obrazovni sistem postavlja su standardi koje većina roditelja i prosvjetnih radnika podržava, jer im se adaptiraju – na kraju krajeva, nastavnici to moraju. To su standardi najnižeg nivoa, kojima se od učenika dominantno traži reproduktivno znanje. Učenici su na njih adaptirani i oni prosto ni ne znaju za bolje. Zato mogu da izjavljuju da su i ovim zadovoljni. Moje iskustvo pokazuje da čim učenici osjete nešto bolje, oni uviđaju manjkavosti ovog sistema.“

Naša sagovornica navodi da su dobijeni rezultati PISA testiranja koji govore o nezadovoljavajućem nivou funkcionalne pismenosti, znanja i kompetencija bh. đaka rezultat zajedničkog djelovanja više faktora, počevši od činjenice da rukovodećima na bilo kom nivou vlasti obrazovanje nije prioritet, te da je profesija prosvjetnih radnika degradirana u društvu, što direktno utiče na to ko se za nju opredjeljuje.

„Problem je na nivou visokog obrazovanja. Imamo nedovoljno kvalitetne nastavne planove i programe na fakultetima. Budućim nastavnicima ne nudimo osnovne kompetencije koje bi svaki nastavnik trebao da ima, pa samim tim ne možemo da od njih očekujemo da rade bolje. Vrlo malo pažnje se, na nivou cijele države, pridaje predmetima iz nauka i oblasti kao što su psihologija, pedagogija, didaktika i metodika, a one su okosnica kvalitetnog rada“, naglašava.

Zečević dodaje da problemi postoje i u nastavnim planovima i programima. „Oni se ne mogu komentarisati na nivou cijele države jer imamo 12 sistema obrazovanja, pa se razlikuju, ali ono što je primjetno jeste da se većina NPP-ova ne temelji na ishodima učenja, već na nastavnim jedinicama. Prevedeno na jezik laika, kada su pravljeni, nije se razmišljalo koje kompetencije želimo kod djece da razvijemo na svakom nivou obrazovanja, pa se nije ni razmišljalo koji su to ishodi učenja kojima se teži. Kreatori su razmišljali o tome šta učenici treba da nauče, ali se očigledno nisu pitali i zašto.“

Nastavnice i nastavnici mogu biti inovativniji – ako žele

Naša sagovornica ističe da rezultati impliciraju i kako izvođenje nastave nije na nivou na kom bi trebalo da bude. „PISA kaže da je način na koji nastavnik izvodi nastavu jedan od glavnih faktora koji utiče na uspjeh učenika na ovom testiranju. Dakle, negdje imamo problem u provođenju nastave, nastavnim metodama i tehnikama rada. Iskreno, sagledavši NPP-ove, ni sama ne znam kako bih se dominantno upuštala u korištenje inovativnih metoda i tehnika rada, pa razumijem zašto to nastavnici dominantno ne rade. Takođe, kako sam već rekla, nastavnike ne učimo na adekvatan način ili ih učimo nedovoljno.“

Nominaciju za Nagradu za inovativne nastavnike Ernad Osmić je dobio za praksu „Govoriti jezikom učenika“ koja podrazumijeva niz aktivnosti kojima s učenicima nastoji pronaći medij komuniciranja koji će njima biti bliži, u svrhu usvajanja nastavnih sadržaja. Na njegovim časovima učenice i učenici slušaju radiodrame, pišu o događajima u formi stripa i rade u grupama, snimaju dokumentarce i intervjue, o elementima kompozicije književnog djela uče uz pomoć Marvelovih filmova, a nedavno su osmislili i kampanju u društvenim medijima o (ne)provođenju odredbi Konvencije o pravima djeteta u svojoj zajednici.

„Ako je djeci lakše definicije iz pravopisa naučiti putem jezika memova, onda ćemo koristiti njih; ako je djeci jednostavnije strukturu književnog djela usvojiti na primjeru novog Spider-man filma, onda ćemo na njemu raditi; ukoliko učenicima gejmifikacija nastavnog sadržaja predstavlja rasterećeniji oblik utvrđivanja gradiva, onda ćemo skupa programirati video igricu. Radim to isključivo radi sebe. Ranije sam govorio da radim to radi učenika, ali sam u međuvremenu shvatio da sam veoma sebičan, te da želim odgojiti ljude koji će meni i mojoj djeci stvoriti bolje društvo. Kad sutra oni preuzmu kormilo ove države, trebaju da budu kompetentni da kritički razmišljaju, pa ih tomu i učim“, naglašava Osmić.

Zečević podsjeća da dio problema leži i u činjenici da je naš obrazovni sistem takmičarskog karaktera, pa je školski uspjeh najvažniji za daljnje napredovanje u sistemu, a budući da se provjere znanja često vrše u skladu sa zahtjevima nastavnih planova i programa, a oni su vrlo niski, učenici naprosto uče ono što ih se pita, te im zato znanje ostaje na nižim nivoima.

„Nastava je dominantno teorijska. Djeca puno vremena provode u školi, ali je njihov položaj češće pasivan, nego aktivan. Treba reći i da zadaci koje su učenici rješavali na PISA testiranju nisu zadaci sa kojima su se susretali i vjerovatno i tu postoji problem, ali moramo da se pitamo zašto se nisu susretali, ko nastavnicima brani da ih izlažu ovakvim zadacima? Naposljetku, problem je i u nepostojanju multidisciplinarnog pristupa gradivu. Obrazovni sistemi su strukturirani tako da se sadržaji u okviru svakog predmeta pojedinačno izučavaju, nemamo multidisciplinarni pristup, a on je neophodan kada je u pitanju razvoj funkcionalnog znanja“, zaključuje naša sagovornica.

Osmić pak naglašava da one nastavnice i nastavnici koji žele u nastavnom planu i programu sebi stvoriti prostor za inovacije, to i mogu. „Naravno, tu je stigma od strane kolega, kojima su svi koji daju imalo više od minimuma – naivčine. Tu je i stigma od strane nadređenih koji u takvim nastavnicima vide prijetnju. Nasreću, ja u svom kolektivu nisam imao takvo iskustvo, ali znam dosta kolega širom BiH koji jesu, što govori mnogo o tome koliko vrijedi imati pozitivnu atmosferu unutar same škole u kojoj se radi. A još jedan faktor je sram koji nastavnici osjećaju ako se pozabave svojim pozivom, koliko god zvučalo čudno. Čuo sam dosta kolega koji misle da će ih ljudi ismijavati ukoliko pokažu interes, a kamoli strast, za svoj predmet.“

Potrebne su promjene u svim segmentima

Rezultati PISA testiranja trebaju poslužiti za unapređenje obrazovanja, te su njegov važan ishod preporuke s ciljem stvaranja učinkovitijih obrazovnih sistema. U ključnim preporukama PISA Izvještaja za BiH stoga stoji da se, ukoliko želimo poboljšati obrazovanje kojim učenice i učenike opremamo za život, prvenstveno mora raditi na razvoju čitalačke pismenosti na svim nivoima obrazovanja, počevši od predškolskog, na prevazilaženju teškoća u nastavnom procesu jačanjem nastavničkih kompetencija od kojih bi đaci u učionici dobijali više znanja i vještina primjenjivih u različitim životnim situacijama, kao i na uvođenju inovativnijih strategija evaluacije dobijenog znanja.

Ivana Zečević naglašava da bi BiH, ukoliko želimo postići funkcionalnu pismenost na nivou većem od zabilježenog, morala uvesti promjene u svim navedenim segmentima koji su doveli do loših rezultata učenica i učenika, ali i promjene u praćenju različitih aspekata obrazovnog sistema, od evaluacije škola do evaluacija kompetencija učenika. Upitana na kraju koliko su te promjene, kao i inovativni pristupi koje su brojne druge države već uspješno oprobale i koje se također može naći u Izvještaju, mogući u BiH s njenim kompleksnim sistemom obrazovanja, Zečević odgovara: „Svaka reforma je izvodiva ukoliko postoji volja.“