Da li je tehnologija dobra ili loša u nastavi?

     Ovaj osvrt napisao sam kao odgovor na reakcije pojedinih prosvjetnih radnika koji imaju izuzetno negativan stav prema tehnologiji.
Nije tehnologija štetna sama po sebi, štetan je naš nepravilan odnos prema njoj.
Zašto kupujete djeci mobitele i kompjutere?
Da biste sutra govorili kako se djeca ne odvajaju od igrica?
Gdje je tu učenje, korisnost? Ko će ih poučiti tome, ko, ako ne škola?

Mnogi učitelji nažalost ne shvataju da nije isto kada se učenik zabavlja uz tehnologiju (PC, mobitel) i kad je angažovan uz tehnologiju.
Odbijanje da ih poučavate putem tehnologije samo ostavlja prostor da se tehnologija koristi isključivo za zabavu, a što je porazno s obzirom na mogućnosti tehnologije.


     Ako svoju pasivnost i nespremnost na učenje kako relevantno primijeniti tehnologiju u nastavi , zamjenjujete kritikom tehnologije ističući samo njenu štetnost, pri tom ne uviđajući njenu korisnost, onda ste problem vi, a ne tehnologija.

     U vrijeme kada se pojavila televizija, mnogi su prognozirali propast civilizacije, to su bili oni koji na sve novo što se pojavi reaguju sa katastrofičnim upozorenjima o štetnosti novotarija, o ljepoti prošlosti o jednostavnom životu.
Ne možemo se vratiti u kameno doba i živjeti tim životom crtajući u kamenu i loveći mamute, sve evoluira i kreće se u neprekidnom razvoju.



     Živimo u 21. vijeku i to od nas traži da budemo savremenici ovog doba. Po mom mišljenju sve je stvar mjere. Ako neumjereno koristite bilo šta, imaćete štetu, čak i onda kada su to u životu najvažnije stvari kao što su hrana, spavanje itd, Jedete li neumjereno štetite svome zdravlju, spavate li neumjereno štetite svome zdravlju, pijete li lijek ,koji vas liječi, neumjereno ubiće vas a ne izlječiti itd, Mjera je mudrost života i trebali bismo prvo imati mjeru u sopstvenom životu, a zatim toj mjeri učiti mlade generacije. Kada na takav način sagledamo primjenu tehnologije uvidjet ćemo da igranje na kompjuteru može biti stimulativno ako traje 1-2 sata, ali ako traje 5,6 7 sati i više tad imamo problem. U životu su potrebne restrikcije i zabrane. Sve više današnjih roditelja poseže za benevolentnim stavom popuštanja u stilu kao „nek se igra šta bi drugo“.

     Naravno, ostavljajući djeci na volju kako i koliko će koristiti mobitel ili PC oni će izabrati zabavu jer zabava je zamamna, ne traži od nas ništa osim konzumiranja, služi za lično zadovoljstvo, često i kao bježanje od obaveza, problema itd.

     Kada imate takvu situaciju u prosječnoj porodici, tada se to reflektuje i na ponašanje u školi. Nakon ekscitirajućih igrica prepunih akcije zvukova, slika,animacija, školski sati izgledaju beskrajno dosadni. Još kada čuju da im neko osuđuje te igrice, njihova odbojnost prema školi se povećava. Njih niko ne može shvatiti da im igrice donose silno zadovoljstvo i da pri tome se silno zabavljaju.

     Ali mudar učitelj će se koristiti njihovim alatom i tako ih poučiti onome što je za njih važno na način kroz koji će oni biti „na svom“ jer djeci je korištenje mobitela i laptopa prirodna stvar te kada komunicirate s njima preko tih uređaja, bolje će vas zamjetiti, zapamtiće više, biće pažljiviji.

     Ali zato je potrebna edukacija nastavnika. Nastavnik današnjice ima i tu obavezu biti digitalno pismen, a i što je još važnije digitalno kompetentan.
Učenje kao proces doživljava svoju evoluciju te uz sveprisutnost svih informacija,u svakom momentu na jedan klik, arhaičan pristup učenju neće polučiti dobre rezultate. Ne može se poreći da na samo jedan klik možete prevesti riječ na bilo koji jezik, što je fantastično, da na samo jedan klik možete doći do najrelevantnijih govora u povijesti čovječanstva, do najboljih naučnika njihovih radova, misli. Ostvario se san Nikole Tesle u kojem je sanjao dan kada će nam sve biti dostupno u sekundi. I sada kada je došlo to vrijeme, mi izgleda ne uviđamo značaj tih beneficija nego sve posmatramo iz ugla straha od tehnologije od tog nekog instant nalaženja svakojakih informacija.

     Pri tome zaboravljamo da učitelji i roditelji su oni koji imaju iskustvo života i oni svojim znanjem i mudrošću trebaju usmjeravati mladost kako da na pravi način sagledaju stvarnost, kako da uvide skrivene zamke, kako da uvide šta je istina a šta neistina i na kraju šta je uopće moral i šta su zakoni života.
Onaj ko to ne zna ne može ni biti učitelj,može biti roditelj ali učitelj ne.

Piše : Miro Pandur edukator urednik magazina PC školarac