BESMRTNOST BAJKI I MAŠTA

Interesantno je to da su, još davno, osnivači naučnog mišljenja kao što su Platon i Aristotel, predlagali da vaspitanje treba da počne bajkama, a ne suhoparnim činjenicama. Ako bi djetetu odmah davali racionalni svijet, onda bi njemu njegov unutrašnji svijet, kojem je bajka mnogo sličnija, ostao dalek i tuđi, a ono što nam je daleko i tuđe često nas i plaši.

Piše: Ivana Paunović



Smatrali su da će prestati zanimanje među djecom za bajkama. Takođe, mnogi akademici i novinari smatrali su ih za neozbiljne. Sa druge strane, neki psiholozi tretirali su ih kao, prije svega, zdravu i prirodnu terapiju za djecu.

Bajke su, međutim, opstale i sada nisu popularne samo kod djece, već i kod odraslih. Bajke ne postoje više samo u knjigama već i u kinima, pozorištima, na televiziji, internetu i kompjuterskim igrama.

Nekada davno


Bajke su nastale nekada davno, prije više od hiljadu godina i danas su rasprostranjene širom svijeta. Sadržaji su se sa godinama mijenjali i prilagođavali promjenama koje su nastajale u svijetu.

Jednostavne, verbalne, maštovite priče koje su sadržale čudesne i magične elemente, bile su povezane sa sistemima vjerovanja, vrijednostima, obredima i iskustvima paganskih naroda. Bajke su doživjele mnoge transformacije do pronalaska mašine za štampanje, kada su se tekstovi ustalili kao i konvencija pričanja.

Tehnološke inovacije su im omogućile da se prošire i u druge kulturne domene, pa čak i na internet gdje danas možemo da vidimo razne animacije bajki.

Kao i većina popularnih umjetničkih formi, bajke su prilagođavali i transformisali obični, često nepismeni ljudi i viša klasa pismenih ljudi. Od jednostavne priče o ljudskim preokupacijama, evoluirale su do dana današnjeg. Bajke su rasle i doprinjele kulturnoj evoluciji različitih grupa ljudi.

U stvari, one i dan danas rastu, gutaju sve žanrove, umjetničke forme i kulturne institucije, prilagođavaju se novom okruženju tehnologijom koja njihovo prenošenje čini lakšim i efikasnijim.

Kao i dugi oblici usmenog narodnog stvaralaštva, bajke su, dakle, zbirno iskustvo naroda. Iako su bajke kolektivni vid stvaralaštva, prema mišljenju Vilijama Vunta, započinjale su stvaralaštvom jednog čovjeka. Ali, time nisu postajale konačno umjetničko djelo koje se neće dalje mijenjati. Sljedeći kazivač dodaje, oduzima i mijenja, a zadržava ono što odgovara njemu i njegovim slušaocima. Tako se, u nizu kazivanja, u kojem učestvuju oni koji za to imaju smisla, zadržava ono što, na neki način, zadovoljava opšte potrebe.

Svakako, djelo ima šansi, ne samo da preživi već i da se razvije do neke konačne i čvrste unutrašnje pa i spoljašnje forme .

Princeza, princ, kralj i zla vještica


Sadržaji u bajkama mogu biti toliko opšti i univerzalni da se pojedine bajke javljaju u svim narodima svijeta. Ovu opštost bajke ne treba da shvatimo kao udaljavanje od pojedinca, kao da zanemaruje individualni interes jer, zapravo, opštost sadržaja bajki počiva na dubokim osnovama koje nalazimo kod svakog čoveka, tako da o univerzalnosti možemo slobodno govoriti.

Tačnije, ova opštost, univerzalnost bajki, proizilazi iz činjenice da je kolektivno nesvesno kod svih ljudi isto (o čemu je govorio K.G.Jung), za razliku od individualnog nesvesnog , koje se meša sa kolektivnim i tako zamagljuje ovu činjenicu koju bajke vrlo lepo ilustruju.

Jung je govorio o tome kako pomoću simbola čovek unosi red u haos. U bajkama je gotovo sve simbolično jer one, pomoću događaja i vizualizacije, ne pričaju o stvarnim, realnim događajima, već o našim unutrašnjim stanjima i unutrašnjim sukobima. Na primer, postati kralj u bajci ne znači postati kralj u realnosti, već u psihološkom smislu, postati gospodar nad samim sobom, postati slobodan i nezavistan, tada se čovek zaista i oseća kao “kralj”.

Postati kralj u bajci ne znači postati kralj u realnosti, već u psihološkom smislu, postati gospodar nad samim sobom, postati slobodan i nezavistan, tada se čovek zaista i oseća kao “kralj”.

Simboli u bajkama


Djetetove prve želje, prvi dominantni motivi, mogu biti nezadovoljeni pravovremeno. Prvi stahovi mogu biti nerazrešeni. Sa tim u vezi, javljaju se prvi simboli koji se odnose na beskonačne zalihe ljubavi i pažnje, što bi u bajkama bilo predstavljeno kao rajski vrt, kućica od čokolade i slično. Ova vrsta simbola koja se odnosi na ljubav, ali i na objekte koji je sprečavaju (kao što je zla vještica) svakako se javljaju u bajkama, ali i u drugim vrstama umetnosti.

Važno je napomenuti da se značenje simbola u bajkama, ali i u drugim umetnostima, može pomerati u zavisnosti od potreba slušaoca. Dakle, zla vještica ne mora za svakog da znači, na primer, lošu majku. Ovaj simbol može se odnositi na rđavu sestru, druga, suprugu, učiteljicu itd.

Slična situacija je i sa zmajem, koji se gotovo uvek pominje u bajkama, on je simbol divljine, neukroćene snage i opasnosti. On nemora biti otac (iz edipalne faze), može biti bilo koja ličnost pa i prirodna opasnost uopšte.

Međutim, valja reći da su ova centralna značenja pomenutih simbola više u nesvesnom, za razliku od ovih drugih, možemo reći perifernih. Samim tim, o centralnim značenjima simbola se manje priča iz razloga što u čoveku mogu buditi neka neprijatna osećanja, čak i stid, dok se o perifernim značenjima više priča i misli.


Zemlja nedođija


Bitno je biti u kontaktu sa našom “duševnom osnovom”. Zanemarivanje ovog oblika komunikacije osiromašuje duh, kako je govorio Jung. On je govorio i o tome da naš savremeni intelekt postiže neslućene uspehe, ali da je istovremeno opustošen naš “duhovni dom”. Možda bi mogli reći da naš “kolektivni duhovni dom” nije zapravo toliko opustošen koliko je zatvoren za savremenog, programiranog čoveka, pa tako i životne radosti presušuju i potrebni su nam sve jači nadražaji.

Naš “kolektivni duhovni dom” nije zapravo toliko opustošen koliko je zatvoren za savremenog, programiranog čoveka, pa tako i životne radosti presušuju i potrebni su nam sve jači nadražaji.

Komunikacija bajke


Interesantno je to da su, još davno, osnivači naučnog mišljenja kao što su Platon i Aristotel, predlagali da vaspitanje treba da počne bajkama, a ne suvoparnim činjenicama. Ako bi djetetu odmah davali racionalni svijet, onda bi njemu njegov unutrašnji svijet , kojem je bajka mnogo sličnija, ostao dalek i tuđ, a ono što nam je daleko i tuđe često nas i plaši.

Sa druge strane, mitovi su manje pristupačni djeci. Oni prvenstveno formiraju naš moral, jačaju ga, kao i uopšte moralnu snagu svih ljudi. Na ovaj način gledano, bajke su još univerzalnije jer se obraćaju cijeloj ličnosti, ne samo i pretežno moralu.

Bajka, dakle, komunicira sa cijelom ličnošću. Zbog ove svoje karakteristike i privlači mnoge ljude.

Bajke i snovi


Slično snovima, i bajke su u kontaktu sa nekim našim nezadovoljenim potrebama. Princeza, princ, zla vještica i drugi likovi bajku, zapravo su bliski situacijama i ljudima iz našeg realnog života koji nam izazivaju nezadovoljstvo, čak i strah. Zato i nije teško zaključiti iz kojih izvora mašta crpi svoje ideje i sadržaje.

Bajke su, možemo primjetiti, kontrolisanije nego snovi, ali ipak zadovoljavaju naše nesvjesno; Odatle i naše uživanje u njima i njihov dug život – skoro kroz cijelu istoriju čovečanstva.

…Sretno do kraja života


Da bi neke neprijatnosti i probleme lakše razumjeli, podnijeli i shvatili, ponekad ih moramo sagledati sa određene distance. Tu distancu pravimo na različite načine, čak svakodnevno. Dijete je pravljenu te distance sklonije nego odrasli i ne zna bolji način da se oslobodi pritiska; To često čini upravo kroz bajke. Ovaj proces naziva se eksternalizacija.

Dijete različite strahove eksternalizuje kroz bajke. Tako savladava strepnje i oslobađa se nesvjesnih strahova, što je kroz stvaralačku maštu bolje i bezbolnije.

Dalje, vremenom, dijete se osposobljava da maštanje pokrene u djelanje. Tako polako slabe snovi o kućici od čokolade, ali i strahovi od maćehe, zle vještice ili džina.


Dakle, uživajući u bajci, dijete, na maštovit način, konkretizuje svoje strahove i svoje potrebe, sagledava puteve rješenja svojih problema, prazni rezervoare nesvjesnog i priprema teren za realno sagledavanje svijeta sudovima realnosti, realnim željama i realnom djelanju.

Dijete i razvoj


Tek sazrijevanjem i razvojem dijete će se kasnije osloboditi potrebe za izmišljenom sigurnošću. Kada čovjek, na primjer, na stvaran način osjeti da je voljen i siguran, manje mu je značajno i manje potrebno da o tome mašta. A obrnuto, što je čovjek nesigurniji u sebe i svoje mjesto u okolini, to se iz straha povlači u sebe ili pak žestoko osvaja spoljašnji svijet da bi osvojio i povećao svoje nekada ugroženo osjećanje moći. Ova činjenica je, doduše, u suprotnosti sa mišljenjem da se radoznalost oslobađa sa osjećanjem sigurnosti.

Za bajke možemo reći da vizualizuju naše unutrašnje probleme, ali i daju put mogućeg rješenja koje, kao i životni putevi uopšte, nije strogo omeđeno. Važno je da dijete krene nekim od puteva osamostaljivanja i da osjeti da se rizik najčešće isplati. Po bajkama ispada da je taj rizik osamostaljenja neophodan. Dakle, značaj strpljenja je važan.

Maštanje


Maštanje predstavlja jedan vid vizuelnog mišljenja. Za razliku od mišljenja koje je usmjereno na rješavanje problema i realnost, mašta je usmjerena na kreaciju, stvaranje i nije ograničena okvirom spoljašnje realnosti. Mašta je, možemo reći, vrsta mišljenja.

Mašti se, sa druge strane, ne posvećuje dovoljno pažnje s obzirom na njen značaj. Jedan od razloga za to je činjenica da se neki oblici mašte pojavljuju kao simptomi patoloških oblika ponašanja. Mašta, odnosno imaginacija, zapravo jeste sposobnost stvaranja slika i zamišljanja objekata, situacija i sl. koje nikada nismo vidjeli ili koje se nisu dogodile.


Mi ne možemo bez mašte i bez svojih neobičnih simbola. Čovjek će uvijek stvarati svijet vilenjaka i čudesa. Oni će mijenjati imena i spoljašnju formu, ali će imati uvek istu suštinu – da uzbuđuju i da nam pomažu u savladavanju strahova i neizvjesnosti. Nesreća je u tome što savremeni čovek pravi isuviše moćna čudesa.

Važnost maštanja


Za umjetničko stvaralašto, na primjer, ova sposobnost jeste bitna; Dominacija stava koji vodi ka oslobađanju od stvarnosi, ka manje mogućem ili čak realno nemogućem. U tom slučaju, mašta je fokus oko koga se grupišu i druge sposobnosti i procesi koji omogućavaju njeno funkcionisanje.

Ono što je važno je, da bi mašta mogla da dovede do naučnih i drugih otkrića, ona mora biti potpomognuta znanjem i sposobnostima koji vode nekom određenom cilju koji zadovoljava naše unutrašnje pokretače. Zato i možemo reći da je stvaraštvo oblik saznanja.

Mašta bez znanja bavi se trivijalnim stvarima koje ne predstavljaju problem, neku novinu, niti neko zadovoljenje.

Jedan od oblika imaginativnog ponašanja može biti i spontanost u novim situacijama u kojima se nalazimo. Mašta tada može pokretati razvojni potencijal osobe smanjujući rigidnost u prilagođavanju i vraćajući čovjeka istinskim potencijalima.


Ljudi imaju sposobnost da vrše izbor između spoljašnjih uticaja, da ih prilagođavaju svojim potrebama, da ih prihvataju u skladu sa svojim razvojnim potencijalima, tj. da ih prisvajaju ili brišu, a da ostanu otvoreni za razvoj i neka nova ponašanja. Ova otvorenost i mogućnost izbora najveći su u djelatnostima mašte i time je čine jednom od važnih funkcija čoveka.

Dakle, zašto bismo mi imali uopšte neku vrstu mišljenja ako to mišljenje nema nikakvu funkciju?

Mašta pomaže u rješavanju postojećih problema i pomaže u prilagođavanju, može prevazilaziti ograničenja i otvoriti neke nove mogućnosti.

Bitno je još napomenuti da postoje i razna patološka doživljavanja i falsifikovanja stvarnosti koja ne treba brkati sa maštom, koja se razlikuju od doživljavanja “normalnih ljudi”, a iza sebe imaju različita afektivna stanja koja teže oslobađanju i nisu u službi intelektualnog razvoja.

Imaginacija i bajke u psihoterapiji


Mašta i njene imaginatorne slike odražavaju konflikte sa kojima se svakodnevno suočavamo, značaj afekata, kao i unutrašnje objekte i modele odnosa. Samim tim, rad na simbolima koji dolaze iz mašte, sa ciljem njihove izmjene, istovremeno predstavlja i rad na samoj ličnosti, rad sa nesvjesnim sadržajima. Dalje se radi na razumijevanju i imenovanju tih simbola.

Zahvaljujući ovom svojstu rada sa “slikama mašte”, psihoterapija omogućuje da sadržaji koji su inicirani nesvjesnom tematikom budu dostupni izmjenama preko procesa samog mišljenja.
Rad “sa” i “na” simbolima, kao i mogućnost razumijevanja naših konflikata, omogućuje korekciju i rad na emocionalnim problemima nastalim čak i u veoma ranom periodu djetinjstva, te snažno doprinosi rastu i razvoju ličnosti.

Korišćenje simbola iz naše mašte može biti posebno značajno kod definisanje skrivenog značenja koje čovek pridaje svojim mislima. Tada čovek može doći do zaključka koji mu olakšava razumijevanje nekog njegovog ponašanja.

“Dublja značenja kriju se u bajkama što sam ih čuo u djetinjstvu, nego u istinama kojima me je naučio život.“ Šiler



Izvor: Danas