UČENIK ANES KUJOVIĆ: POZITIVAN POGLED NA ŽIVOT RUŠI SVE BARIJERE

Anes Kujović, učenik drugog razreda Gimnazije Obala u Sarajevu, jednog dana želi biti najbolji košarkaš svijeta. Igranje košarke čini ga jako sretnim, ali za ostvarenje svog cilja, kako kaže, mora još mnogo da vježba. Iako se sve svodi na igru u sklopu školskih aktivnosti, jer nije član nijednog kluba, izraz na njegovom licu dok priča o svojim planovima i željama obećava mnogo.

Pored košarke, Anes rado ide u školu, a pohvalio se i odličnom ocjenom iz matematike. Društvo mu je u fokusu, a uči kada je za to raspoložen. Mnogo voli izlaske, stalno sluša muziku, a u slobodno vrijeme  igra i video igrice.

Iako se jako dobro snalazi u školskim obavezama, frontalni način prezentacije školskog sadržaja je za njega ipak jako monoton. Anes je tinejdžer koji voli interakciju, dinamiku, vizuelan sadržaj i drugačije načine učenja koji nisu tipični za ovdašnje škole. Anes je tinejdžer sa Down sindromom.

Zahvaljujući njegovoj porodici koja je brzo shvatila da su inkluzija, redovan vrtić i redovna škola zaista jedino pravo rješenje za njega, Anes danas bez problema i bez ikakve asistencije pohađa redovnu školu. ”Nije bilo lako na početku, ali uvijek smo nailazili na dobre osobe koje su bile naša podrška u Anesovom procesu uključivanja”, sjetno kaže Anesova mama Sevdija Kujović. 

Temelji njegovog uključivanja bili su u vrtiću “Lane” kojeg se Anes i danas sjeća s osmijehom na licu. Sve tete iz vrtića Anesa su prihvatile s ljubavlju, a on se pokazao kao vrlo kreativno i dobro dijete.


Kad ima volje, ima i načina

Osnovna škola obično predstavlja prekretnicu u životu svakakog djeteta, ali problem se javlja kada mnogi roditelji ne mogu upisati svoju djecu, djecu s Down sindromom, u škole koji oni žele.

U BiH i dalje jedna trećina građana misli da djeca s teškoćama u razvoju trebaju pohađati odvojenu nastavu u specijalnim školama.

Anesovi roditelji su u tom pogledu ipak imali sreće. Gledali su da to bude njima najbliža škola, odnosno škola u kojoj su Anesova dva starija brata. “Insistirali smo da se naš Anes upiše u redovnu školu, naravno to nije bilo jednostavno, ali su direktorica i pedagog škole odirali ključnu ulogu, a njegove učiteljice su bile strpljive i pune razumijevanja”, objašnjava nam Anesova mama. Osnovna škola Vladislav Skarić bila je njegov drugi dom, imao je jako puno prijatelja, a i roditelji njegovih vršnjaka su porodici Kujović zaista bili jedna velika podrška. Nerazumijevanje nije postojalo.


Učenje novim pravilima škole i grupe nije bilo jednostavno, ali Anes se zajedno s porodicom i učiteljicom uvijek hvatao u koštac s izazovima koji su nailazili. Tajna je u tome što su svi funkcionisali kao tim, i svi su imali veliko razumijevanje za Anesov proces učenja.

Svi ideali svijeta, ne vrijede suze jednog djeteta

Sam početak srednje škole je za Anesa bilo mnogo drugačije iskustvo. Srednje škole su, generalno manje obuhvaćene procesima koje je inkluzija imala u KS. Bili su po strani i nisu se previše uključivali u ono što je inkluzija zahtjevala, od edukacije, informisanosti i drugih aktivnosti na razvoju inkluzije unutar same škole kao kolektiva. Prva godina je iz tog razloga bila teža za Anesa, ali ipak imao je sreću jer je pripao prekrasnom odjeljenju. “Prvi roditeljski sastanak je bio pun podrške. Ja sam naravno predstavila svoje dijete i svoja očekivanja i zaista su svi roditelji rekli da će dati maksimalno od sebe da sa svojom djecom porazgovaraju i objasne im da Anes ima iste potrebe kao i oni” pojasnila nam je Anesova mama.


Djeca su Anesa prirodno prihvatila, pomažu mu kada je to potrebno, a direktor škole je pokazao otvorenost i spremnost da kao kolektiv uče, i da je za njih ovo jedan veliki izazov jer do tada nisu imali dijete sa invaliditetom u ovom smislu.

Malim koracima do progresa

Iako država ipak nije dovoljno odgovorila na potrebe djece s Down sindromom u smislu asistencije, povećanje ljudskih resursa i stručne podrške, kao društvo svakako idemo naprijed jer je prije 12-13 godina bilo mnogo drugačije, smatra Sevdija Kujović.

“Tada je sve bilo zatvoreno za djecu s Down sindromom,  a uglavnom su se nudile specijalne škole. Sada su sve škole i vrtići otvoreniji, a i samo društvo je otvorenije. Progresa je itekako bilo, ali najbitnije je da ga ima u kontinuitetu, što nažalost nije slučaj u zadnjim godinama”, kazala je mama Sevdija.

Anesov pozitivan pogled na život ruši sve barijere i postavlja primjer drugima. Njegova dobrota, želja i ambicioznost se rijetko gdje sreću. Porodica mu je najveći oslonac, i ne manjka mu ljubavi, ali država ja ta koja treba da prepozna njegovu istinsku želju i ljubav prema sportu, ohrabri Anesa, te mu omogući, bar djelimično, ostvarenje njegovih želja, a društvu da primjer rušenja predrasuda.