KAKO POVEĆATI OBJEKTIVNOST PRI OCJENJIVANJU


Utjecaj faktora koji utječu na tačnost ocjena ne možemo potpuno eliminirati zbog činjenice da su učitelji tj. ljudi nesavršeni i zbog zahtjeva za individualizacijom.
Utjecaj navedenih faktora je moguće držati pod kontrolom i tako ga značajno smanjiti. Važno je biti svjestan njihovog mogućeg djelovanja što smanjuje njihov utjecaj, jer tada bolje kontroliramo svoje ponašanje. Isto tako, važno je osvijestiti svoje osjećaje i stavove prema svakom pojedinom učeniku ma kakvi oni bili. Samog sebe treba gledati realno, bez idealiziranja: ne možemo sve učenike jednako «voljeti», ali se možemo prema svima pravedno ponašati. Ako smo svjesni svojih negativnih osjećaja, možemo ih kontrolirati, umjesto da oni kontroliraju nas.
Djelovanje faktora koji smanjuju tačnost ocjene oslabit će se kroz sve one postupke koji doprinose razvijanju motivacije za kvalitetan rad, koji kod učenika povećavaju osjećaj kontrole nad školskim uspjehom, doživljaj pravednosti dobivene ocjene i zadovoljstva zbog postignutog uspjeha.
Tačnost, kao i stimulativnost ocjena, povećat će se češćim ispitivanjima i ocjenjivanjima. Naime, greška mjerenja je manja što je veći broj mjerenja. Što češće ispitujemo i ocjenjujemo učenike, zaključna ocjena će biti tačnija mjera znanja učenika.
Osim toga, puno su poticajnije česte i kratke provjere znanja od dugačkih i rijetkih. Za to postoji nekoliko razloga:
- djeca uče redovitije i kvalitetnije kada znaju da će njihovo znanje biti provjeravano i ocjenjivano
- učenik na vrijeme dobije povratnu informaciju o kvaliteti svoga znanja, pa greške može na vrijeme ispraviti i naučiti ono što još nije naučeno. Tako se izbjegava kumulativno djelovanje pogrešaka na daljnje učenje. Osim toga, lakše je kvalitetno naučiti manju količinu gradiva nego veću.
- učitelj na vrijeme dobije povratnu informaciju o usvojenosti pojedinih sadržaja i primjerenosti metoda poučavanja pa može korigirati eventualne pogreške i pristup prilagoditi učenicima
- učenik se češće izlaže ispitnim situacijama s kojima se onda familijarizira, te može razviti strategije kontrole simptoma straha od ispitnih situacija
Preduvjet za pozitivno djelovanje češćih ispitivanja i ocjenjivanja znanja je stvaranje opuštene atmosfere tijekom vrednovanja postignuća učenika.

Treba ukloniti prijetnje lošom ocjenom i stvoriti atmosferu usmjerenosti na postizanje uspjeha. To se postiže tako što se uvijek najavi kada će se provjeravati znanje, na koji način i u skladu s kojim kriterijima. Treba postaviti dovoljan broj pitanja i ostaviti djeci dovoljno vremena za odgovor, barem 3 sek. Istraživanja u razrednoj nastavi pokazuju da se u prosjeku na odgovor djeteta čeka 0,9 sek. i već tada se prelazi na drugo pitanje odn. drugog učenika. (prema Meyer, 2005.) Osim toga, učitelji duže čekaju odgovor kod učenika koji inače postižu više rezultate. Kroz dužinu čekanja na odgovor učeniku šaljemo poruku koliko očekujemo od njega i time snažno utječemo na njegovo ponašanje i postignuće (Pigmalionov efekt). Tijekom pismenih provjera znanja korisno je pustiti laganu pozadinsku klasičnu glazbu baroknih skladatelja, jer ona brzo dovodi organizam u stanje opuštene budnosti kada mozak „optimalno“ radi. U slučaju dužih pismenih provjera znanja korisno je nakon 10-tak minuta rada napraviti laganu i kratku tjelovježbu kako bi se smanjio stres zbog dugotrajnog sjedenja koji ometa učenike u iskazivanju njihovih znanja i umijeća. Naime, mozak za rad treba kisik, a tijekom dugotrajnog sjedenje se smanjuje cirkulacija i dotok krvi (kisika) u mozak. Osim toga, što su djeca manja, imaju izraženiju potrebu za kretanjem i dugotrajno sjedenje im je zamorno.
Formalna usmena ispitivanja trebala bi trajati oko 6 minuta.
Halo efekt se može kontrolirati ispravljanjem pismenih provjera „na slijepo“: učenik umjesto imena i prezimena napiše šifru.
Djelovanje pogreške kontrasta spriječit ćemo ispitujući naizmjence  jednog „dobrog“ i jednog „slabijeg“ učenika, a ne jedan iza drugoga učenike sličnog postignuća. Pismeni ispiti mogu se ocijeniti nakon što se pregledaju svi radovi, nakon toga se izmiješaju oni bolje i slabije kvalitete i tek tada se ocijene.

Da bi se povećala objektivnost ocjena korisno je unaprijed definirati jasne i svima razumljive kriterije vrednovanja. Što veći broj ljudi sudjeluje u njihovoj izradi, manja će biti subjektivnost ocjene. Ovaj posao najlakše i najkvalitetnije mogu obaviti učitelji iz većeg broja škola zajedno: na kantonalnim stručnim vijećima. Kako bi učenicima bilo jasno što se od njih očekuje, unaprijed ih treba upoznati sa kriterijima i pokazati im primjere učeničkih uradaka koji zadovoljavaju te kriterije.
Objektivnost ocjena povećat ćemo i zajedničkom izradom kvalitetnih instrumenata za provjeravanje i ocjenjivanje znanja/umijeća. Kvaliteta instrumenata i postupaka za vrednovanje postignuća ovisi o formuliranju ciljeva poučavanja.
Ciljevi poučavanja su definirani u nastavnom planu i programu: uz svaku nastavnu jedinicu definirana je očekivana kompetencija učenika. Te kompetencije predstavljaju obrazovne standarde koji se koriste u strukturiranju poučavanja (usmjeravaju nastavni proces). Da bi mogli biti provjerljivi (izmjerljivi) ciljevi poučavanja moraju biti definirani u terminima opažljivog ponašanja (treba točno definirati što će učenik učiniti ili reći, a na temelju čega ćemo zaključiti da je postigao znanje određene razine). Time se postiže veća objektivnost procjene i postaje moguća evaluacija nastavnog procesa.  Onda kada su kompetencije definirane apstraktnim terminima, ne mogu se direktno opažati, pa je veća subjektivnost vrednovanja i mogućnost samozavaravanja (i učenika i učitelja).
Dokazano je da se uspjeh u učenju povećava kad su očekivana postignuća svima jasna. Onda kada se precizno i jasno definiraju očekivani ishodi učenja, lakše je kasnije birati zadatke kojima će se provjeravati kvaliteta znanja različitih razina. Analize pismenih provjera znanja pokazuju da se čak 85% pitanja odnosi na najnižu razinu znanja, a cilj su nam razvijanje trajnih i upotrebljivih kompetencija kod učenika.
Da bi se što kvalitetnije definirali specifični ciljevi i na temelju toga uspješnije planirao tok nastavnog procesa i procjena ishoda učenja od koristi je Bloomova taksonomija znanja (1956., Bloom i Krathwohl; 2001., promijenjena verzija, Anderson i Krathwohl) u kojoj su kategorizirani edukacijski ciljevi na kognitivnom području.

Pri odabiru postupka vrednovanja treba voditi računa o njegovom utjecaju na motivaciju i kvalitetu rada učenika. Ako postupak smanjuje mogućnost pokazivanja stvarnog znanja, zbog čega djeca postižu slabije rezultate (npr. pismeni ispit tokom kojega djeca nemaju dovoljno vremena, zbog čega su pod snažnim stresom, pa dolazi do „blokada“ i pogrešaka zbog slabe koncentriranosti na izvedbu zadatka) treba ga mijenjati.

Važnost „alternativnih“ oblika vrednovanja postignuća
Ako se vrednovanje postignuća učenika oslanja isključivo na pismene i usmene ispite i provjere znanja, mnogi učenici postižu slabije rezultate nego što bi mogli s obzirom na svoje stvarne sposobnosti i znanje. Dva su razloga za to:
- 37% učenika uči čineći, pa tako i pokazuje svoje znanje
- u formalnim ispitnim situacijama je prisutan strah zbog mogućeg neuspjeha, a taj strah je kod značajnog dijela učenika toliko izražen da značajno ometa njihove procese zapažanja, razumijevanja i dosjećanja.
Jedna od dragocjenih tehnika za vrednovanje postignuća učenika tehnika promatranja i bilježenja zapažanja o radu i ponašanju učenika. Osim što nam omogućuje prikupljanje podataka radi vrednovanja postignuća u socio-emocionalnom području, korisna je i za utvrđivanje načina na koji dijete uči pojedino gradivo. Ova tehnika omogućuje nam da utvrdimo što svako pojedino dijete zaista zna i može, jer se djetetovo funkcioniranje promatra u situacijama koje su mu dobro poznate, u kojima je opušteno i ima mogućnost pokazati svoje znanje na različite načine.