Tako stav prema nekom ponašanju slijedi iz istaknutih uvjerenja osobe o tom ponašanju, njegovim posljedicama ili nekim drugim, pozitivno ili negativno vrednovanim, događajima do kojih dolazi izvođenjem toga ponašanja (Ajzen, 1985.).
U literaturi pojam "roditeljskih uvjerenja" pokriva širok raspon sadržaja – od vrlo specifičnih ideja o vremenskom rasporedu djetetova razvoja do mnogo općenitijih ciljeva socijalizacije. Jednu vrstu roditeljskih uvjerenja predstavljaju percepcije djeteta ili vlastitih roditeljskih sposobnosti. Kad se roditeljske percepcije odnose na uzroke određenih opaženih karakteristika ili ponašanja djeteta, radi se o roditeljskim atribucijama. Konačno, roditeljski ciljevi i očekivanja predstavljaju ishode kod djeteta koje se roditelji nadaju da će postići svojom interakcijom s djetetom. Savremeno teorijsko stajalište jest da roditeljske socijalne kognicije ne djeluju kao zasebni utjecaji na roditeljsko ponašanje, već da su međusobno, a i s roditeljskim ponašanjem, povezane složenim vezama i moderacijskim efektima
Roditeljska uvjerenja mogu nastati na temelju neposrednog iskustva ili se mogu formirati posredno, prihvaćanjem
informacija iz vanjskih izvora (npr. rodbina, mediji). Ono što obilježava sva uvjerenja jest to da osoba "zna da je ono što smatra istinito ili vjerojatno istinito, a dokaz može i ne mora biti prisutan" , tj. sadržaj uvjerenja smatra se činjenicama ili istinom. Zbog tendencije da se uvjerenja međusobno sistemski povezuju i dopunjuju te jakog utjecaja kulture u tom procesu, Harkness i Super (1996.) sustav uvjerenja o ispravnom roditeljstvu nazivaju etnoteorije o roditeljstvu. Ove su etnoteorije proizvod specifične kulture, do njih se dolazi implicitno, bez znanstvenoga propitkivanja, a ljudi ih ne doživljavaju kao vjerovanja, nego se uzimaju "zdravo za gotovo".
Prevladavajuća roditeljska uvjerenja u nekom društvu važno je poznavati jer imaju niz funkcija. Ona motiviraju, oblikuju i pomažu organizirati roditeljska ponašanja (Bornstein i Cheah, 2006.). Još su LeVine i sur. (1988.) tvrdili da su u svim
kulturama opći ciljevi koje roditelji imaju za svoju djecu slični, a da se odnose na (a) osiguravanje dječijeg zdravlja i preživljavanja, b) poučavanje vještinama koje će kasnije donijeti ekonomsku sigurnost djetetu te na (c) razvoj osobina djeteta koje su u skladu s lokalnim viđenjem vrlina. Ono što varira
među kulturama jesu uvjerenja o tome koje su optimalne strategije koje dovode do ostvarenja tih ciljeva.
Objašnjenja odnosa između kognicija i ponašanja, proizašla iz međukulturne psihologije i antropologije (LeVine i
sur., 1988.; Harkness i Super, 1996.), govore o hijerarhijskoj organizaciji kulturalnih uvjerenja i osobnoga ponašanja (od generalnih uvjerenja, preko specifičnih ciljeva do akcijskih skripti),
što je u skladu sa socijalno-psihologijskim objašnjenjem veze između stava i ponašanja. Tako, prema teoriji planiranoga ponašanja (Ajzen, 1985.), kad osoba ima vremena za razmišljanje kako se ponašati, najbolji prediktor ponašanja jest namjera
ponašanja, a najbolji prediktori namjere ponašanja jesu (a) stavovi prema specifičnom ponašanju, koji se, kao što je navedeno, formiraju iz istaknutih uvjerenja o tom ponašanju, (b) subjektivne norme, odnosno uvjerenja o tome kako će drugi
ljudi do kojih im je stalo gledati na to ponašanje, i (c) percipirani stepen kontrole nad ponašanjem, odnosno uvjerenja o
lakoći izvođenja toga ponašanja.
Povezanost između roditeljskih uvjerenja i njihovih samoiskazanih ili opaženih ponašanja prema djetetu empirijski
je dokazana. Primjerice, Hastings i Grusec (1998.) utvrdili su povezanost između roditeljskih kratkoročnih i dugoročnih ciljeva te roditeljskih ponašanja, kao što su tjelesno kažnjavanje, prisiljavanje, davanje objašnjenja, pregovaranje te pružanje
emocionalne topline i prihvaćanja. Također je pronađeno da je stepen uvjerenja majki u to da socijalna okolina može poboljšati djetetov razvoj pozitivno povezan s količinom i vrstom riječi koju majka upotrebljuje tokom interakcije s djetetom (Donahue i sur., 1997.). Slično tome, utvrđena je srednje visoka povezanost uvjerenja majki o važnosti čitanja maloj djeci s kvalitetom interakcije majke i djeteta tokom zajedničkoga čitanja
(DeBaryshe, 1995.). Osim toga, koristeći opažane mjere osjetljiva ponašanja majki prema njihovoj tromjesečnoj dojenčadi
(operacionalizirano kao brzo reagiranje na djetetov plač), Keller i saradnici (2003.) pronašli su da je osjetljivo ponašanje
majki povezano s njihovim iskazanim uvjerenjima o (brzom) reagovanju na djetetov plač.
U literaturi su prisutne nejasnoće oko interpretacije smjera uzročno-posljedičnih veza između roditeljskih uvjerenja i
ponašanja, jer se utjecaji mogu pretpostaviti s obje strane (Okagaki i Bingham, 2005.). Slep i O’Leary (1998.) dali su doprinos rješavanju toga pitanja tako što su proveli eksperiment u kojem su ispitivali utjecaje majčinih atribucija na njeno
ponašanje, a koji je pokazao da je moguće mijenjati roditeljske kognicije i da te promjene dovode do promjena u ponašanju.
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt