LJUDI S OLOVKAMA | KOLIKO JE VAŽNO BITI DOBAR PROFESOR

Izvor: lolamagazin.com
Alexandra: Koliko je važno da budeš dobar profesor

Ljudi s olovkama

Postoje među nama oni  koji su rođeni u sretnim porodicama. Oni koji ne nose rane na duši i ne pamte djetinjstvo po lošem. Gdje su međuljudski odnosi zdravi, gdje se roditelji vole i gdje su ljubav, povjerenje i međusobno poštovanje  glavne mjerne jedinice. Ima i onih kojima su bake i deke važan dio djetinjstva. I njih nazivam sretnicima, jer je to posebna vrsta odnosa i topline. Ne zaboravimo i braću i sestre kao nezamjenljivi dio života uopšte i najvredniji dar od roditelja. I koliko god da je važno za pojedinca da raste u složnoj porodici, postoje ljudi „sa strane” koji vam obilježe život. To nisu članovi porodice, stoga je zahvalnost za njih duplo veća. Nekome je to drug, drugarica, momak ili djevojka, kolega sa posla, običan komšija, poznanik. U mom slučaju je to profesorka književnosti u srednjoj školi.

Ako ste imali predane nastavnike, znate o čemu govorim. To nije žena koja je svima davala petice, pa je zbog toga bila omiljena. To je žena koja je „samo” radila svoj posao, a radila ga je sa puno topline i odmjerenosti. Sa uvažavanjem drugačijeg mišljenja i poštovanjem ličnosti učenika. Možda je to zbog samog predmeta u kome se prepliću i filozofija, psihologija, geografija, historija, pravo.  Ili je ipak u pitanju pojedinac koji voli  svoj posao. U društvu, kao i u jednoj državi, sve počinje od pojedinca, voljnog da radi na sebi i daje svoj maksimum.

Sa sjetom se sjećam ushićenja i magije kojima nam je predstavljala knjige, otkrivajući nam nepresušni izvor inspiracije. Koliko je važno ne preskočiti djela klasične književnosti, koja srednjoškolcima (ne svim) nisu naročito zanimljiva. I ne, na prvo čitanje nisam bila oduševljena Prokletom avlijom, Dervišom i smrti, Anom Karenjinom. Zbog nezrelosti i godina, nisam razumjela sve skrivene poruke koje pisci tako lukavo provuku. Zahvaljujući njoj, dobila sam želju da ponovo  prelistam neke sadržaje i vratim se nekim djelima.
I to nije najvažnije što sam ponjela iz srednje škole. To je žena čije vam riječi dugo godina kasnije odzvanjaju. Kao putokaz. Kao podsjetnik da možete više i bolje. Podsietnik da u životu tražite suštinu. I u nekim teškim životnim trenucima, kad naiđete na opšte nerazumjevanje društva, okoline, živi sjećanje da neko veruje u vas. Da vas je neko prepoznao baš takve kakvi jeste, nesavršene, ali radoznale i voljne da učite i razvijate se.
Da bi neko bio dio vas, ne morate da budete stalno u kontaktu, da pijete zajedno kafu, da se čujete telefonom, lajkujete na fejsu. Dovoljno je da životni trenutak koji vam je dodijeljen iskoristite na najbolji mogući način.

Sa očajanjem u glasu govorila nam je: Nemojte, molim vas, biti od onih ljudi kojima je životni cilj da budu siti, čisti i na suhom… I još tada, znala sam da sam na pravom mjestu i da je gimnazija bila dobar izbor srednje škole. Svi kojima je predavala bili su svjesni privilegije. Nas nekoliko vapilo je za takvim porukama, jer ih, na žalost, nismo slusali kod kuće. Prepoznavali smo tu goruću želju da od nas napravi bolje i kvalitetnije ljude. Ljude koji vide šire.

Ovim tekstom zelim joj reći veliko hvala i na svim divnim preporukama za knjige i autore. Povodom omiljenog Meše Selimovića, citiraću profesorku jos jednom: Od srca vam  želim da svi živite i doživite ljubav poput ljubavi u romanu Tvrđava i da ne pristanete ni na šta manje od toga. Ja sam je poslušala. A vi?