JASNA KOVAČEVIĆ : VRIJEME ZA NEKE NOVE BAJKE

Čitate li mališanima bajke u kojima hrabri prinčevi spašavaju prekrasne princeze? Mislim, šta ima sporno u pričama o Pepeljugi, Snjeguljici i njihovim voljenim prinčevima?

I kakve veze te bajke imaju sa malim brojem žena na pozicijama moći u biznisu i politici ili pak sa malim brojem muškaraca u npr. predškolskom obrazovanju?

Piše: doc. dr. Jasna Kovačević, Ekonomski fakultet u Sarajevu, za Radiosarajevo.ba

Imam dvije kćerke i sina. Starija kćerka je često bila zadirkivana zbog svoje opsesije i ljubavi prema  dinosaurima. Znala je biti potištena zbog toga jer dugo nije shvatala razloge takvog zadirkivanja. Da li je problem u dinosaurima ili u nečemu drugome? Šta ako dijete ima temperament ili interese koji ga čine „mimosvijetom“ koji odstupa od društvenih stereotipa? Po kojoj cijeni dolazi sreća u odabranom pozivu ili načinu života koji je „uvik kontra“ društvenih normi? Koliko borbe i prepreka mogu očekivati moje kćerke u nastojanjima da se afirmiraju u recimo politici ili biznisu, ili moj sin ukoliko pronađe svoj poziv u radu sa djecom vrtićkog uzrasta? Šta će na to reći okruženje, komšije, dajdže, amidže i tetke? Teška su ovo pitanja.

Teret rodnih stereotipa

Već duži niz godina se bavim istraživanjem rodnih uloga i stereotipa u biznisu. Nailazila sam na interesantna objašnjenja da se djeca od najranijih dana izlažu društvenim stereotipima kroz jezik i narative. Neki od najpoznatijih narativa sa kojima smo se svi susreli su bajke i priče. Bajke, od kojih je veliki broj nastao u 18. stoljeću, korištene su kao sredstvo podučavanja djevojčica i dječaka o društvenim vrednotama i ulogama tog vremena. Pošto su usmena predanja izuzetno efikasan način prenošenja kolektivnog znanja, bajke se i danas koriste za socijaliziranje djece u kulturu koja je satkana od općeprihvaćenih vrijednosti, normi i obrazaca ponašanja. Ako pažljivo analiziramo sadržaj bajki, nameće se zaključak da su one kulturološki produkt koji, s jedne strane, hrani normativni ideal ženske ljepote, emocionalnosti i pasivnosti i normativni ideal muške hrabrosti, muževnosti, asertivnosti i proaktivnosti sa druge strane.

Mi odrasli često ne primjećujemo teme tj. ideale koje se provlače u bajkama, jer smo izgradili svoje društvene identitete i uloge. Ono što ne primjećujemo mi, primjećuju djeca koja apsorbuju one sadržaje na koje smo vremenom postali „imuni“. Taj imunitet na narative sam osjetila na svojoj koži kada sam djeci čitala priču o Ivici i Marici. Tada je kćerka, vidno uznemirena, upitala kakvi roditelji mogu ostaviti svoju djecu samu u šumi. Njeno pitanje mi je dugo odjekivalo u ušima. Od tog sam trenutka počela preispitivati prirodu i blagovremenost informacija u sadržajima čija su publika djeca i istovremeno shvatila koliko je važno učiti djecu da postavljaju pitanja.

Normativni ideali u društvu stvaraju teret rodnih stereotipa koji se danas čine kompleksnijima nego ikada. U vremenu društvenih mreža, intenzivno smo izloženi rodnim stereotipima jer mediji, influenseri i društvene mreže preuzimaju ulogu neke vrste naratora koji prenose društveno poželjne ili popularne sadržaje. Ako su muškarci u medijima prezentirani kao snažni i odvažni a žene kao fit i lijepe, imperativom postaje biti takav ili takva. Glorificiranje ideala ljepote u medijskom prostoru često se dovodi u vezu sa sve većim brojem poremećaja u ishrani. Ako u medijima nisu zastupljene žene liderice, to može značiti da ih ili nema ili nisu za takvoga posla.

Ali da li je zaista tako?

U velikom broju društava preovladava rodni stereotip da su žene emocionalne, da one previše brinu, pasivnije su, manje proaktivne i stoga lošiji lideri u biznisu i politici (predrasuda). Znači ženama je bolje da se drže podalje od atipičnih profesija poput biznisa u kojima se njeguje ideal hrabrosti, asertivnosti i proaktivnosti. Muškarci trebaju zaobilaziti humanističke profesije u kojima su izražene komponente brižnosti i emocionalnosti, jer će ih u protivnom sredina doživljavati slabićima (predrasuda).

Rodni stereotipi koji dovode do stvaranja ovakvih predrasuda, a posljedično i diskriminacije imaju za rezultat da se oko 3-4% žena nalazi u upravljačkim strukturama u kompanijama u BiH, ali i u svijetu. Metafora koja se koristi za opisivanje ovog fenomena je „stakleni plafon“. Žene vide da mogu stići do vrha jer su, u prosjeku, obrazovanije od muških kolega, ali ih u napredovanju ka liderskim pozicijama sputava nevidljiva barijera, plod društvene konstrukcije zvane stereotip, koji se usađuje od djetinjstva, buja i narasta u predrasudu i rezultira formalnom ili neformalnom diskriminacijom na radnom mjestu i u javnom prostoru. 

Novo vrijeme, novi uzori i novi narativi

Niko ne osporava važnost bajki, ali postoji potreba da se njihov sadržaj filtira i uskladi sa vremenom u kojem živimo. To je važno zbog dobrobiti naših dječaka i djevojčica i zdravog razvoja njihove ličnosti. Novi mediji su izuzetno važni u procesu redefiniranja tih sadržaja. Ako se dijete identificira sa nekom društvenom grupom koja nije prisutna ili nije adekvatno predstavljena u medijskom prostoru, vremenom će usvojiti submisivni stav prema sebi i ponašati se u skladu sa tim stavom.

Ne kažem da treba prestati čitati bajke, ali ako ih već čitate, učite i sebe i djecu da kritički promišljate o sadržaju onoga što je pročitano, bile to bajke ili drugi medijski sadržaji.

Tako ćemo djecu učiti da misle svojom glavom, da kritički i samostalno promišljaju o sebi i svijetu koji ih okružuje. U kompaniji Disney su otišli korak dalje, pa su počeli stvarati neke nove narative i uzore u animiranim filmovima poput Mulan, Meride Hrabre, Moane i Zaleđenog kraljevstva, u kojima su glavni likovi „atipične“ djevojčice i dječaci koji prkose nametnutnim društvenim stereotipima. Oni žele živjeti život koji je u ravnoteži sa onim što jesu kao individue, neovisno o tome sa kim se identificiraju.