MITOVI O JEDINCIMA : USAMLJENI, RAZMAŽENI I ŠEFUJU SVIMA?

Ponašanje djeteta se formira roditeljskim stavovima, a ne činjenicom je li raslo samo ili okruženo braćom i sestrama. Najčešći mitovi o jedincima uključuju agresivnost, asocijalnost i razmaženost.

Djeca koja odrastaju bez braće i sestara nikad ne nauče dijeliti, nemaju razvijen osjećaj empatije, razmaženi su i uvijek grabe sve samo za sebe... Ovo su samo neki od stereotipa koji neopravdano prate djecu koja odrastaju u obitelji u kojoj nema mlađe ili starije djece.Psihologinja Susan Newman kaže da su i danas najčešći mitovi oni koji kažu da je jedino dijete u obitelji razmaženo, agresivno, nesocijalizirano ili usamljeno.

Tako je mit o tome da su jedinci razmaženivjerojatno najrasprostranjeniji. Ipak, da tome nije baš tako ide u prilog i činjenica da prilično razmažene djece ima i u obiteljima s više djece.

Newman, autorica knjige o zadaćama roditeljstva s jednim djetetom, kaže da su brojna istraživanja posljednjih 30 godina opovrgla mitove o jedincima te da se oni ne razlikuju u ponašanju od vršnjaka. Njihovo ponašanje, naime, najvećim dijelom ovisi o odgoju.

Nadalje, dugo se smatralo da su jedinci manje komunikativni od druge djece jer nemaju braće, no ta djeca se komunikološki gledano najnormalnije razvijaju jer komuniciraju s drugom djecom u parku, vrtiću, školi ili tijekom igranja.  Sljedeći mit odnosi se na čestu frazu “jedinci su usamljeni“, no kako naglašava Newman, istina je potpuno drugačija. Najčešće vole biti u društvu druge djece baš zato što nemaju braću i sestre te se stoga više od drugih trude biti prihvaćeni u igri i općenito u društvu. Stereotip da djeca jedinci šefuju svima oko sebe također je vrlo prisutan, no naređivanje drugima, baš kao i zahtjevnost ili razmaženost, jednako postoji i u obiteljima s više djece. Djeca to rade toliko koliko im roditelji dopuste. Također su i zahtjevni do granice tolerancije roditelja, što ne ovisi o broju djece u obitelji. Sretniji od djece s braćom i sestrama? Biti jedinac nosi i neke pozitivne stvari. Istraživanje provedeno 2010. godine u Velikoj Britaniji pokazalo je da su mnoga djeca, žrtve maltretiranja starije braće i sestara, bila duboko nesretna, za razliku od jedinaca koji su pošteđeni takvih iskustava.

Čak trećina djece tvrdi da ih starija braća i sestre ponekad udaraju, uzimaju stvari te govore ružne riječi. Jedan od razloga zašto su jedinci samouvjereni jest to što nisu prisiljeni boriti se s braćom. Znanstvenici tvrde da borba za roditeljsku pozornost te nužnost dijeljenja slatkiša i igračaka može biti razlog zašto su jedinci sretniji od djece s braćom i sestrama.  Također, obitelj se ne može birati, a neka se djeca baš nikako ne slažu. Nesuglasice i svađe, pokazala su istraživanja, vrlo stresno djeluju i na roditelje, pa oni često odustaju od pokušaja da poboljšaju situaciju, ostavljajući djeci da to sama riješe.