KAKVI SU TO "TEŠKI RODITELJI" I KAKO SE OPHODITI S NJIMA?

S većinom je roditelja moguće uspješno sarađivati, ali postoje i roditelji koji nisu objektivni kada se radi o njihovom djetetu – takozvani teški roditelji. Autori Brdar i Rijavec (1998) navode nekoliko tipova takvih roditelja.
„Agresivac“ je roditelj koji, kada dijete učini nešto problematično, bijesan dojuri u školu, odbija razgovor o problemu i potrebno ga je spriječiti da na licu mjesta ne istuče dijete.
„Tužibaba“ je roditelj čije dijete je problematično, ali roditelj ignorira poruke učitelja i naposljetku se žali direktoru da učitelj ima nešto protiv njegova djeteta. „Pacijent“ je roditelj koji ne želi razgovarati o postojećim problemima djeteta, već o svojim problemima.

     Nezavisno o tome pripada li „težak“ roditelj nekom od navedenih ili preostalih tipova, u ophođenju s njim korisno je prvenstveno ostati miran i ne dati se uvući u prepirku. Također je dobro naučiti slušati kako bi se prepoznalo šta roditelja zapravo muči. Uzrok mnogih nesporazuma je u dojmu roditelja kako ih se uopće ne čuje.
Prije upuštanja u bilo kakve rasprave, dobro je unaprijed sebi razjasniti razloge svog ponašanja i planiranih budućih akcija. Bude li roditeljima posve jasno učiteljevo gledište, bit će manje teški. Nakon što je jedan problem riješen, na njega se više ne treba vraćati. Na rješavanje novog problema ne bi trebali utjecati stari propusti. O problemima je također korisno misliti i govoriti u terminima situacije, a ne nečijih nepoželjnih osobina.

Što roditelji mogu učiniti?

Za saradnju su potrebne dvije aktivne strane. Iako je velik dio odgovornosti za iniciranje saradnje na školi, roditelji trebaju i sami prilaziti učiteljima i direktoru, poticati dijalog, razmjenu ideja i strategija za sudjelovanje. Zanimanje i istinska volja da se učiteljima pomogne u razvoju potencijala djeteta bit će prepoznato i cijenjeno.
U rijetkim se situacijama može dogoditi da je učitelj čovjek s kojim se ne može razgovarati. U tom slučaju, roditelj može poduzeti nekoliko akcija, od kojih svaka ima pozitivne i negativne posljedice. Primjerice, roditelj se može žaliti školskim vlastima i tražiti da taj učitelj više ne radi s djecom, može promijeniti školu, tražiti od djeteta da se prilagodi ili tražiti pomoć školskog psihologa kao posrednika u sukobu. Ipak, u većini slučajeva učitelj je saradnik, a ne neprijatelj roditelju.