slušanje predavanja, mehaničko prepisivanje definicija i pravila, odgovaranje na postavljena
pitanja u vezi s temom, čitanje nekog teksta, davanje gotovih informacija, usmeno izlaganje nastavnika i onda kada bi nastavnik mogao pretpostaviti da u razredu ima učenika koji to znaju. Osnovne aktivnosti učenika u takvoj nastavi jesu sjedenje, slušanje i gledanje. U toj nastavi važno je što i kako radi nastavnik, a učenici trebaju tek promatrati i slušati te odgovarati kada ih nastavnik ispituje.
Možemo je nazvati „nastava usmjerena na nastavnika“. U tradicionalnoj nastavi uspješan je onaj učenik koji je najviše zapamtio i najbolje sve to reproducirao na nastavnikov zahtjev.
U klasičnoj, tradicionalnoj nastavi u središte pažnje postavljen je kognitivni cilj učenja tj. stjecanje znanja u što većem obimu, bez obzira što će se takvo znanje kod velikoj broja učenika zadržati na razini reprodukcije, a ne na razini rješavanja problema, osposobljenosti za
istraživanje i samostalno elaboriranje istraženih podataka. Nastavnik je u tradicionalnoj nastavi preuzeo na sebe kompletnu ulogu od samostalnog planiranja ( ne zajedno sa učenicima), pa preko realizacije (učenici su angažirani samo da slušaju nastavnikovo predavanje), do vrednovanja ( nastavnik najčešće sam ocjenjuje) i praktične primjene (najveći broj učenika koristi nastavnikove primjere jer nije u dovoljnoj mjeri osposobljen da
samostalno pronalazi druge vrste primjera ili druge serije zadataka). Nastavnik je bio u funkciji da predaje, izlaže gradivo na sebi svojstven način, a učenici da pasivno slušaju. Učenikovi stvaralački potencijali ostaju omeđeni tradicionalističkom organizacijom nastave i
hijerarhijskim odnosima u procesu stjecanja znanja. Nastava se prilagođavala prosječnom učeniku i jednosmjerno se usmjeravala prema realizaciji programskih sadržaja i prezentiraju knjiških i enciklopedijskih znanja. Kako su se učenicima prezentirale gotove činjenice, time je izostavljen njihov intelektualan napor kao bitna komponenta učenja. U takvim uvjetima znanje se stječe na reproduktivan način jer su zastupljene verbalne metode. Kod nastavnih
predmeta izostavljen je interdisciplinirani pristup i polivalentni metodički postupak.
Zapostavljen je samostalni rad učenika, istraživanje i problemsko učenje. Nije postignuta jasnoća nastavnih sadržaja, raznovrsna aktivnost, ugodna emocionalna atmosfera, multimedijalno učenje i slično. Nije omogućena diferencijacija i akceleracija nastavnoga rada
u smislu da svaki učenik ostvari svoj subjektivan identitet i individualni maksimum.
Obilježja savremene nastave ogledaju se u takvoj organizaciji koja utječe na razvoj
spoznajnih i općih intelektualnih sposobnosti učenika. Jedan od ključnih zadataka savremene nastave je otkrivanje i usvajanje znanja na način da čine cjelovit i logički dosljedan sistem. To je moguće samo ako u procesu spoznavanja učenici otkrivaju i usvajaju znanstveno-teorijske
spoznaje i pojmove razvijajući tako sposobnosti i operacije znanstveno-teorijskog mišljenja neophodnog za povezivanje znanja u cjelovit sistem. Zadaća je savremene nastave uvesti
učenika u cjelovitost svijeta proučavajući pojedinačno i time voditi ga spoznavanju same spoznaje. Time se istovremeno u funkciju stavljaju one mogućnosti učenika koje su mu potrebne u intenzivnom razvoju suvremenosti. Oni učenici koji upravljaju svojim učenjem uspješno biraju i primjenjuju prikladne strategije u rješavanju problema. Djeca svoje učenje
započinju nekim bitnim pretpostavkama o načinu na koji razumiju situaciju u kojoj uče, kao teorijama ili konceptima koji im pomažu da osmisle svoje iskustvo. Kvalitetno je ono poučavanje u kojem su stvoreni uvjeti za reorganizaciju učenikova osobnog razumijevanja na
temelju refleksije. To je nastava u kojoj učenik koristi određene podatke kao mogućnosti za daljnju analizu i potkrepljivanje svojih razmišljanja, gdje vlastita značenja povezuje, uopćava
i strukturira u odnosu na prethodna.12
U savremenoj nastavi kolektivno obrazovanje se zamjenjuje individualnim
obrazovanjem, gdje je učenik afirmiran kao aktivni istraživač koji do znanja dolazi na osnovni istraživanja i osobnih intelektualnih napora. Ovdje je naglašena uloga onoga koji uči, tj.
učenika, a ne onoga koji poučava ili nastavnika, te je težište rada prebačeno na učenika.