EVO ŠTA CRTEŽ VAŠEG DJETETA MOŽE DA VAM OTKRIJE

Kada govorimo o tumačenju dječijih crteža, najviše su analizirani dječiji crteži porodice.

Dijete obično prvo nacrta za njega najbitniju osobu i ta osoba ide krajnje lijevo, ta figura je obično i najveća.
Ukoliko je dijete sa tom osobom blisko, ono će sebe nacrtati pored te figure i onda će redom crtati ostale članove porodice. Isto tako najveća osoba na slici najvjerovatnije ima veliki psihološki uticaj na dijete.

O porodici djeteta govori nam i blizina likova na crtežu. Ukoliko su udaljeni, vrlo vjerovatno su u toj porodici slabi kontakti, ako se preklapaju, vjerovatno se članovi porodice jedni drugima isuviše upliću u život. Ponekad dijete izostavi nekog člana. Dijete je svjesno koga ima u porodici, ali ponekad ima otpor da nacrta nekog, posebno ako su u pitanju mlađa braća ili sestre, jer je pomalo ljubomorno. Kada izostave oca, što rade češće nego da izostave majku, njihovo najčešće objašnjenje je “tata je na poslu”.

Dijete koristi boje koje voli bez obzira da li one odgovaraju realnosti. Ipak, omiljene boje koristi za voljene osobe, što znači da je korišćenje boja u direktnoj vezi sa emocijama. Ono što treba posmatrati na dječijem crtežu jeste- kako dijete upotrebljava linije (da li zadebljava neke površine i da li naglašava pojedine dijelove) i kako raspoređuje stvari u prostoru.

Kada dijete mnogo sijenči crtež, to često može ukazivati na anksioznost, a ukoliko podebljava neke dijelove tijela – recimo, šake je zatamnilo ili je podebljao linije šake ili ih nije ni nacrtalo, to ukazuje da dijete sa tom osobom ne može da ostvari kontakt. Maštoviti vole da crtaju krugove, blage oblike. Suprotno njima, živahno dijete više voli uglove, ravne crte. Isprekidane linije mogu ukazivati na nesigurnost.

Ako dijete crta više figura, a nekoj posveti mnogo više pažnje i truda, to znači da mu je taj predmet i veoma bitan.  Dijete koje je sigurno u sebe i ima samopuzdanja sebe će uvijek smjestiti u centar crteža. Dosta detalja i figura upućuju da će dijete kao zrela osoba biti prilično realno.

Najbitnije je da posmatramo način na koji dijete crta i šta izostavlja na crtežu. Ukoliko sebe nacrta bez očiju ili ušiju, to ukazuje da ima potrebu da se od nekih stvari skloni ili želi da se zaštiti. Ponekad na crtežima nedostaju stopala, što govori o tome da dijete ima doživljaj da nigdje ne pripada. Ako dijete crta roditelje bose, bez stopala ili nogu, to može značiti da nema dovoljno povjerenja u njih i da mu je potrebno više sigurnosti.

Kada se posmatra dječiji crtež, uvijek mora da se uzme u obzir nekoliko aspekata, prije svega šta je dijete nacrtalo, okolnosti u kojima crta, u kom je uzrastu, jer trogodišnjak ne crta isto kao dijete od osam godina.

Ako je potez prelagan, otkriva bojažljivost, hipersenzibilnost, introvertno i često vrlo suzdržano dijete. To može biti i znak potrebe za više pažnje, odobravanja i pohvala. Ako na papiru ima mnogo precrtavanja prikazanih likova i predmeta, vaše se dijete vjerovatno plaši da će pogriješiti i da neće nacrtati sliku dobro kao ostala djeca: treba pohvaliti njegovu sposobnost i vještinu i otvoreno mu pokazati ljubav koju osjećate za njega. Kad je potez prenaglašen, do te mjere da je dijete gotovo probušilo papir,  često je u pitanju dosta agresivno i hirovito dijete.

Neki elementi na crtežima mogu biti povezani sa dječijim strahovima: čudovišta, miševi, pauci, zmije i insekti. Često crtanje krvi, doktora ili bolnice može ukazivati na tjeskobu. Voda, kuća, sunce, životinje – najčešći su motivi dječijih crteža. Prilikom crtanja mačke ili psa dijete nam otkriva mnogo toga o sebi. Maca koja se mazi crtež je djeteta koje i samo voli da bude maženo.

Sunce u dječijoj podsvijesti predstavlja oca. Ako je zamračeno ili previše udaljeno od ostatka crteža, može označavati potrebu za većom komunikacijom sa ocem.

Crtež kuće uvijek predstavlja porodicu i ako ga dijete crta tako da ima sve elemente – krov, prozor i vrata, to znači da se u porodici osjeća bezbjedno i zaštićeno. Kada mališan nacrta kuću u jarkim bojama, sa svim osnovnim elementima: krovom, prozorima, vratima, ono je zapravo prikazalo kako se osjeća u svojoj porodici, a osjeća se sigurno, voljeno i srećno. Kuća tamnih boja, bez prozora na primjer, govori da se dijete nečega plaši, da nema blizak odnos sa majkom i da bi trebalo da se zapitate da li u vašoj kući vladaju harmonija i ljubav ili netrpeljivost, bračne svađe, ljubomora između djece i sl.

Kuća je takođe i simbol majke. Krov plameno crvene boje može se povezati sa agresivnošću usmjerenom prema liku majke. Prozori takođe igraju vrlo važnu ulogu u dječijoj simbolizaciji: prozorske klupice pune cvijeća odražavaju radost, a zatvoreni prozori ili prozori sa rešetkama odraz su straha od otvaranja prema drugima.

Crtež drveta oslikava emocionalno stanje djeteta. Ako je drvo veliko, sa razgranatom krošnjom i zauzima centralno mjesto na papiru, dijete se razvija u jaku i samosvjesnu ličnost. Listovi koji padaju sa drveća predstavljaju strah od samoće i želju djeteta da ponovno bude malo, zaštićeno. Djeca sa teškoćama u učenju crtaju manje detalja, na njihovom crtežu nema organizacije, figure su pogrešnih proporcija, zastupljeni su  bizarni i irelevantni detalji. Kod njih je primjetan usporen razvoj crtanja.

Otvoreno i živo dijete koristiće tople i žive boje (žutu, narandžastu, crvenu). Nježno i mirno biraće hladne boje. Crtanje plavom bojom sa šest godina poručuje da dijete ne želi da ostane beba. Crno je boja straha, ali i bijelo. Ako se dijete blokira pred čistim papirom ili ostavlja puno praznog prostora možda se boji praznine ili ima potrebu za jasnijim granicama, potrebu da mu roditelju kažu dokle smije ići. Ako prednost daje bojama kao što su crna i žuta, to može značiti ljubomoru (odnosno strah da ne izgubi nečiju ljubav). Iako se do nedavno vjerovalo da crna boja ukazuje na određene emotivne probleme, nju koriste i inteligentna djeca. Naravno, ona ne smije da bude jedini izbor. Braon koriste mališani kojima je higijena jako važna, dok mnogo bijele boje može da bude znak nesigurnosti.

Previše ljubičaste može ukazivati da dijete želi jači oslonac i podršku, da je po nekim pitanjima nesigurno. Boju treba gledati u vezi s prikazanim predmetom:  na primjer, crvena lica ljudskih likova mogu biti odraz potisnute agresivnosti.

Sva ova tumačenja se moraju uzeti sa rezervom i neophodno je posmatrati čitav kontekst crteža.

Neka od tumačenja elemenata na crtežu su sljedeća:

Izostavljanje ruku – plašljiva i pasivna djeca, odraz osjećaja krivice; dominantne velike  figure na crtežima- agresivnost, nesigurnost; male figure- plašljivost; kratke ruke- vrlo dobro vaspitana djeca; duge ruke- agresivnost; izostavljanje usta- osjećaj neadekvatnosti, nezadovoljstva, povučenosti; veće figure- značajne i dominantne osobe; manje figure- zastrašujuće osobe.

Ako od 4. godine  pa na dalje primjetite neki od ovih znakova u dječijem crtežu, bilo bi dobro da porazgovarate sa djetetom, a tek onda potražite savjet psihologa:

Ukoliko dijete crta nepovezane dijelove tijela, kao na primjer, odvojene ruke od trupa, jedne ruke nema.Ako organi koji treba da budu u paru nisu u paru.Ako je haotičan crtež sa mnogo linija koje se ukrštaju.Ako radi crteže koji imaju mnogo debelih linija i ako pritiskom olovke pravi udubljenje u papiru.

Kako da podstaknete dijete da crta?

Dijete će izgubiti povjerenje u sebe i volju za crtanjem ako osjeti da ga nadgledaju. Ostanite uz njega i pustite ga da samostalno crta. Treba pohvaliti i onaj crtež koji vam se čini lošim. Čuvajte djetetove crteže. Oni će vam otkrivati njegove male tajne sve do 12. godine. Poslije toga djetetovo stvaralaštvo više nije spontano. Najbitnije bi bilo da se energija djeteta razvija nesmetano. To isključuje učenje djece o broju i položaju elemenata na crtežu, kao i crtanje djeci. Crtajte i uživajte sa djecom.

Razgovorajte sa djetetom o crtežu.

Posmatrajte kakva je linija koju dijete koristi, kako koristi boju i na koji način organizuje elemente na papiru, tj.  da li je linija slobodna, tvrda, meka, razigrana, ispekidana; kakva je atmosfera bojenja, koje sklopove boja koristi; kakav je raspored elemenata u odnosu na format papira ( korišcenje samo uglova papira, ispunjavanje papira u cjelini, premali elementi u odnosu na format i sl.)