PRIČA O CRNOJ I BIJELOJ KUTIJICI – NAJLJEPŠA KINESKA PRIČA




Priča o crnoj i bijeloj kutijici – najljepša kineska priča





Jedna od najljepših kineskih priča koja nas uči najvećoj životnoj mudrost jeste priča o crnoj i bijeloj kutijici.
U jednoj dalekoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je svoj život proveo radeći najteže poslove, ali i pored toga nije stekao nikakvo bogatstvo. Sve što je imao bio je sin jedinac koga je neizmjerno volio. Ovaj siromašni čovjek je ipak bio učen pa je svog sina naučio da čita i piše, uveo ga u svijet kaligrafije i to je bilo svo blago koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.
Mladić je dugo patio kraj očeve postelje, provodeći sa njim njegove poslednje dane. Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu :
„Na žalost sine ja nemam šta drugo da ti ostavim sem ovih kutija. Zapamti – dobro ih čuvaj. I zapamti ako ti jednoga dana bude bilo teško, mnogo teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude dobro i kada budeš bio jako sretan.“
Nakon očeve smrti, mladić je spakovao nešto svojih stvari i one dvije kutijice krenuvši u svijet da zaradi svoju porciju pirinča. Radio je najteže poslove, spavao na ulici… Poslije par godina takvog života, postao je jako umoran, nesrećan i bez ikakve nade u bolje sutra.
Onda su se dogodile i velike poplave, nastala je opšta glad… Mladić je bio potpuno bespomoćan, bez posla i hrane. Jednog jutra se probudio i vidio da mu je neko ukrao jedino što je imao – zdjelu za pirinač, pamučnu košulju i dva juana… U trenutku očaja mladić je riješio da se ubije… A onda je napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije kutijice nasljeđene od oca.
Sjetio se tada očevih riječi i otvorio je bijelu kutijicu. U njoj nije bilo ničega sem malene pirinčana hartije. Mladić je razmotao i vidio očev rukopis. 
Pisalo je : „Ovo će proći !“
Shvativši ovo kao očev amanet, nije se ubio. Nastavio je dalje i uputio se u obližnji grad. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da uđe kroz gradsku kapiju, jer niko nije umio da pročita šta piše na velikoj tabli na samom ulazu. Mladić je prišao, pročitao im glasno šta piše i kolona je prošla. Prošao je i on.
Par dana nakon toga našeg mladića je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegov gospodar traži pisara, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita i piše.
Tako je mladić dobio posao kod strogog plemenskog starješine. Radio je naporno i marljivo. Svima je pomagao. Strogi gradski starješina je bio pravedan čovek i dobro ga je nagradjivao, a vrlo brzo mu je i dao dio u svojoj kući gdje je mladić počeo da živi.
U godinama koje su usljedile mladić je kupio malo imanja i stekao znatno materijalno bogatstvo. Radio je sve više umjesto starog gradskog starješine koji mu je povjerio ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je mladić oženio. Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su rodili mnogo djece. Mladić je mnoge večeri provodio ispijajući čaj u prostorijama svog prelijepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom ili učeći svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, čitajući Konfučija i prvi put u životu je bio savršeno srećan.
Jedne takve večeri, sjetio se cijelog svog života koji je išao od najgore bijede do kompletne sreće. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, sjetio se oca. Sjetio se tada i one druge kutije koju mu je otac dao…
Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bio smotan komad pirinčanog papira. Razmotao je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano : “I ovo će proći.”