Ljut sam. Ne znam zašto. Ponekad se probudim ljut; ponekad sam OK raspoložen. Ni meni se sve to ne dopada. Volio bih da nisam tako nervozan i ljut, ali jesam. I ništa ja tu ne mogu.”
„Svakog dana se osjećam kao u zatvoru, zarobljen u tijelu koje se mijenja, a život mi se sastoji od stvari koje moram da uradim, a ne od stvari koje želim da uradim. Testovi, kontrolni zadaci, odgovaranje. Po cio dan provodim sa tinejdžerima koji se osjećaju podjednako izgubljeno kao i ja.”
Ponekad se desi da me neko povredi u školi. Nastavnik ili neko od đaka. O tome vam ne pričam jer me bude pomalo sramota da priznam da se osjećam povređeno. Ne želim da znate koliko često se tako osjećam.”
„Sve ono što se dešava u mom životu svodi se na stvari koje zapravo ne želim. Ne želim da ustajem rano. Ne želim da liježem rano. Ne želim da idem u školu. Ne želim da radim gomilu domaćih zadataka. Ne želim… Ne mogu da se sjetim nijedne stvari koju ŽELIM da radim. Osim da spavam. Jedino kad spavam nisam pod stresom, ne osjećam pritisak i nisam zabrinut.”
„Ponekad se krijem u sobi i gledam filmove ili besmislene video-klipove. To radim da bih pobjegao od sopstvenih misli koje me zarobljavaju. Bježim od samog sebe. Zvuči suludo, zar ne?”
„I da, znam da mi je soba u haosu. Ali meni se baš tako dopada. Izgleda onako kako se osjećam iznutra. I molim vas, ne pitajte me šta nije u redu jer ne znam da na to odgovorim. Ne znam otkud su se sva ova osjećanja pojavila.”
„Znam da ste ljuti na mene. I ne mogu da vas krivim. Prestao sam da razgovaram s vama. Ponekad vam kažem grozne stvari. Vičem, vrijeđam, krivim vas za stvari za koje niste krivi. Ponekad lomim stvari jer se iznutra osjećam slomljeno.”
„Ali nije uvek tako bilo. Kad pogledam neke svoje stare fotografije, vidim nasmijano i sretno dijete. Dijete koje je obožavalo da peva i igra, da se izmotava i da ga uopšte ne interesuje šta će drugi da misle ili da kažu. Tog djeteta više nema.”
„Reći ću vam sada nešto što se ne izgovara lako. Molim vas da me shvatite ozbiljno. NE ODUSTAJTE OD MENE. Ne mrzite me. Potrebno mi je da budete jači od mene. Da mi budete roditelji, naročito onda kad kažem da mi niste potrebni.”
Ne špijunirajte me, ne ulazite u moju sobu bez kucanja, ne zahtevajte odgovore. Nemam ih. Kada vičete na mene, osjećam se još gore. Potrebno mi je da budem sam, potreban mi je prostor.
2. Ne vičite na mene
Ponekad je buka u mojoj glavi tolika da ne mogu da čujem sopstvene misli. Kad uz sve to i vi počnete da vičete, osjetim se još gore. Osjetim se odbačeno. Kao da sam najveće razočarenje u vašim životima.
3. Oduzmite mi uređaje.
Ne mogu da prestanem da buljim u telefon. Pokušavam, ali ne mogu. Znam da mi to oduzima gomilu vremena ali ne mogu da se oduprem. Potrebna mi je vaša pomoć. Potrebno mi je da postavite granice. Molim vas. Sigurno ću se svađati i opirati, ali ne odustajte. Ne pokušavajte da me urazumite, jednostavno mi ne dozvolite da po ceo dan držim telefon ili gledam u računar.
4. Odvedite me na neko mirno mjesto
Govorim da neću nigdje da idem s vama. Ali ako biste me odveli na neko tiho, mirno mjesto, gdje možemo da šetamo i mirno razgovaramo, bez rasprave, negdje gdje mogu da slušam vjetar, ptice, drveće, da slobodno dišem i zaboravim na sve što me muči, to bih volio. Čak i kad bismo samo šutili, to bi mi značilo.
5. Ne dozvolite da se razmazim
Prestanite da mi dajete sve što poželim. Što mi više dajete, više me gurate od sebe. Potrebno mi je da zaslužim stvari. To mi pomaže da izgradim samopouzdanje. Moram da naučim da štedim novac i da ga djelim sa onima koji imaju manje. A to nikad neću naučiti ako mi budete ispunjavali sve hirove. Mrzim što zavisim od vas, molim vas, pomozite mi da postanem nezavisan.
6. Pronađite nekog s kim mogu da razgovaram
Potreban mi je neko na koga bih mogao da se ugledam, a da to niste vi. Potrebna mi je odrasla osoba kojoj ću se diviti, koja će mi biti uzor, neko ko vjeruje u mene, ko će me podržavati, neko ko me razumije. Prijatelj, amidža, nastavnica, neko ko će mi pružiti nadu onda kad je izgubim.
7. Recite mi da me volite
Pretvaram se da mi nije stalo. Ali stvarno mi je potrebno da čujem te riječi. Jer u ovom trenutku, ja sebe nešto naročito i ne volim. Iako se čini da vam zagorčavam život, i dalje mi je potrebno da budem voljen.
„I to bi bilo to. Kad postane baš nepodnošljivo, imajte jedno na umu – proći će. I znam da to ne govorim često, ali, volim vas.”
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt