Pored svih divnih ljudi koji svoje radne sposobnosti daju djeci i društvu, koji svoje najbolje kvalitete prenose na djecu, koji svoj posao rade najbolje što mogu, spoznaja je da novo vrijeme traži temeljitu promjenu paradigme školstva.
S jedne strane svjesni činjenice da tehnologija sve više uzima maha u svakodnevnom životu sa svim prednostima i manama, sa bojaznima i strahovima da će se svemu tome platiti danak, sa druge strane je svijest da je tehnologija jednostavno nezaustavljiva i da predstavlja najproduktivniju granu u svijetu sa najbolje plaćenim uposlenicima.
U toj dihotomoji, u tom magnovenju i neodlučnosti školski sistem bira naizgled jedini mogući put, a to je već ustaljeni put koji je stvorila industrijska revolucija početkom 20 vijeka. Koliko je današnje vrijeme drugačije to je svakom iole ozbiljnom analitičaru vidljivo, da industrija u smislu prvobitnih ogromnih kompleksa koji zapošljavaju hiljade radnika ne postoji , danas nema govora o tome čak niti u najrazvijenijim državama svijeta.
Za koju vrstu radnika onda školujemo današnjeg školarca?
Da li će mu u njegovom pozivu biti potreban kompjuter, neka kompjuterska vještina i sl.?
Jesmo li svjesni da već danas postoji mnogo poslova koji se mogu obavljati od kuće?
Jesmo li svjesni da htjeli mi to ili ne, tehnologija ulazi u svaku poru našeg života od medicine, učenja, zabave, porodičnih odnosa, socijalnih veza itd?
Jesmo li svjesni da negirajući značaj tehnologije u stvari ne dajemo nikakvo novo rješenje nego insistiramo na prevaziđenim konceptima koji su u datom vremenu možda i bili efikasni, ali koji danas definitivno ne vode ispravnom ovovremenskom pristupu gdje se dijete obučava za sutrašnji život.
Negiranje i otpor koji se ima prema tehnologiji ima svoje korjene u mnogim spoznajama koje se tiču posljedica po zdravlje, upotrebe mobitela i kompjutera kroz igrice i razne druge zabavne (štetne?) aktivnosti.
Medutim, možemo li to osvjesiti na način da beskorisno bacanje vremena zamjenimo smislenim aktivnostima na tim istim uređajima?
Svako prepuštanje kompanijama da preko mobitela i kompjutera dominiraju nametanjem onoga što se bez otpora uvlači u živote naše djece, a to su bezbrojne trivijalne igrice (igrice kao gutači vremena) i razne aplikacije na mobitelu, neće promijeniti stanje na bolje, nego će ga samo pogoršavati.
Nema pravog odgovora na takve promjene.
Konstatovati činjenicu da igrice dominiraju životima naše djece neće samo po sebi donjeti ništa osim pokoje zabrane koja neće trajati duže od jednog dana ili sata, da bi nakon toga došli do ponovnog, ako ne i većeg, korištenja mobitela i kompjutera po difoltu (default).
A opet, sa druge strane, gledajući sve moguće prednosti koje nudi internet od on line poslovanja, razmjene ideja, otvorenosti tržišta, dostupnosti u ma kojem dijelu svijeta, učenja putem youtube videa, vidimo da je internet revolucija koja čovječanstvu nudi enorman razvoj, kakav nije bio moguć nikada do sada.
Škola bi zato trebala biti mjesto gdje internet zauzima važno mjesto u hijerarhiji vrijednosti, gdje agilni učitelj koristi benefite povezanosti on line sa svojim učenicima olakšavajući sebi rad, a čineći zadatke zanimljivim djeci i tako od učenja doći do aktivnog, interpersonalnog wifi odnosa, spajajući realni i virtuelni svijet u jedno.
Mišljenja sam da tehnologija ne može zamjeniti tradicionalno podučavanje gdje je ličnost onog koji podučava važan faktor primanja znanja u svoj svojoj obuhvatnosti,ali da treba biti važna nadopuna postojećeg školskog sistema kako bi škola išla u korak sa realnim zahtjevima mladih ljudi da znanje stiču i na takav način.
U kombinaciji ova dva pristupa leži ključ koji bi mogao otključati potencijale naše djece, a učiteljima ostaviti prostor da istražuju i usavršavaju svoju vještinu podučavanja unapređujući je savladavanjem nekih osnovnih tehnika na kompjuteru koje mogu donjeti dosta promjena u sam pristup i kvalitetu nastave.
Piše:
Edukator i glavni urednik magazina PC školarac
dipl.iur Miro Pandur