Izrazito strahovanje i zabrinutost. Djeca školske dobi često imaju intenzivnije strahove i brige nego predškolska djeca. To je zato što sada mogu potpunije prepoznavati opasnost koju su vidjela na televiziji ili pročitala u novinama ili slučajno čula od roditelja. Opasnost nije samo prolazna slika kako je doživljavaju predškolarci, već je nešto čemu mogu posvetiti pažnju i proučavati. Međutim, djeca u toj dobi još nemaju oruđa za procjenjivanje vjerojatnosti opasnosti za njih same. Ta sposobnost se neće razviti sve do adolescencije. Djeca previše znaju, ali još nemaju načina da se snađu u tome što znaju. To u djece koja su po prirodi osjetljiva i sklona uznemirenosti, ponekad može dovesti do briga dovoljno ozbiljnih da je potrebna pomoć roditelja i drugih. Ono može, na primjer, stalno govoriti o tome hoće li njegovi roditelji biti na sigurnom dok su na putu. Izraziti strahovi i uznemirenost ponekad mogu izlaziti na vidjelo u noćnim morama ili strahu od odlaska na spavanje ili strahu od spavanja nasamo ili od otmičara koji mogu ući ili od zločestih ljudi koji će im nauditi. Strahovi su prividno nepovezani sa stresom koji ih prouzrokuje. Roditelji se mogu posvetiti pružanju dodatne sigurnosti i zaštite, dodatne topline i brižnosti, dodatnoga vremena i prilika za izražavanje osjećaja i, najvažnije, smirujućim činjenicama i prilikama za pomaganje drugima. Izrazito prestrašeno dijete može imati dugoročnih problema sa zastupanjem vlastite volje. Često se veoma boji agresije. Dodatna praksa može potaknuti borbeni stav, bilo da se radi o pozivanju prijatelja u goste ili raspravi s bratom.
Izrazito tugovanje ili depresija. Zbog akutnog ili kroničnog stresa neka djeca postaju tužna i to se mentalno stanje pretvara u depresiju. Dijete osjeća kako ne može ništa učiniti ispravno ili da je loše. Ponekad depresija poprima blagi oblik u kojem jednostavno ne želi ništa raditi. U rijetkim slučajevima može poprimiti ekstremniji oblik u kojem dijete tvrdi kako želi da se nikada nije rodilo ili čak može pokušati nauditi sebi. Kada pokazuje znakove depresije, roditelj može rješavati situaciju na isti način kao što smo opisali za dijete koje ima velike strahove i pretjerano brine: brižnošću, smirivanjem činjenicama i prilikama za izražavanje osjećaja te zastupanja svoje volje. Kada govori o određenoj situaciji, nema koristi prepirati se zbog nelogičnosti njegove tuge. Najbolje je pažljivo saslušati, suosjećati i, kada je moguće, ponuditi mu na razmatranje alternativne ideje. Zato je rasuđivanje i razumijevanje najbolji pristup, a ne osporavanje. Ako tugovanje ili depresija postanu ekstremni ili roditeljska pomoć ne djeluje, potrebno je potražiti savjet stručnjaka.
Problemi s učenjem i/ili ponašanjem u školi. Mnoga djeca reagiraju na stres poteškoćama u nekim izazovnijim područjima svojega života. Mnogima od njih škola predstavlja veći izazov od kuće. U školi se od djeteta traži da dnevno više sati sjedi mirno, koncentrira pažnju, uči nove i ponekad teške lekcije i bude poslušno. U školi često ima mnogo više pravila nego kod kuće. Lako se može dogoditi da će dijete u takvim okolnostima očitovati tjeskobu u problemima s učenjem ili slijeđenjem pravila. Ako se njegovo ponašanje naglo promijenilo - dijete koje je rado učilo odjednom prestaje učiti ili dijete koje se ponašalo prilično disciplinirano postaje neposlušno - budite svjesni da čimbenik može biti nedavni stres. Važno je razlikovati poteškoće u školi koje se vuku odavno od privremene promjene u ponašanju. Osim osnovnih postupaka stvaranja osjećaja sigurnosti koje smo prikazali u prvom poglavlju, korisno je da dijete osjeća kako mu njegovi roditelji i učitelji zajedno pomažu. To se može postići pružanjem više vremena za domaću zadaću jer je dijete prezaokupljeno i ne radi efikasno te privremenim smanjivanjem gradiva za domaću zadaću ili manjim akademskim zahtjevima, kako bi se vratilo u situaciju uspješnosti. To može značiti blagu podršku koja mu pomaže usmjeriti pažnju ili kontrolirati ponašanje. Bit je sprječavati osjećaj preopterećenosti. Kada se dijete smirilo i ponovno osposobilo raditi ranijim tempom, školske se obaveze mogu postupno vratiti.
Drugi znakovi nesigurnosti i tjeskobe u školske djece opisani u knjizi "Sigurno dijete": pretjerana ovisnost o gomili; krajnja sebičnost i zapovijedanje; uzimanje svega osobno; polarizirano i rigidno razmišljanje; fragmentirano razmišljanje; bijeg u fantaziju; poricanje osjećaja; sužavanje raspona osjećaja; zamrzavanje emocija; povlačenje; pasivnost i bespomoćnost; impulzivno, agresivno i kaotično ponašanje; ograničenost i rigidnost interesa, i dr.
Više informacija za roditelje o pomoći djeci svih dobi u priručniku "Sigurno dijete: Kako djeci pomoći da se osjećaju zaštićeno i sigurno u promjenljivom svijetu , Stanley I. Greenspan
Odabrao PC školarac Team
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt