U složenom procesu pomoći traumatiziranom djetetu, uloga učitelja likovne kulture je poticajna (potiče doživljavanje i kreativnost), podržavajuća (emocionalna i moralna potpora), posrednička (posrednik između znaka i značenja) i djelomično terapeutska (psihološka pomoć kroz medije vizualnog jezika i izražavanja kao likovno-terapijske metode).
Naravno, te su uloge nedjeljive, one se nadopunjuju i izmjenjuju polazeći od humanističkog shvaćanja razvoja ličnosti, po kojem je osnovni motiv pojedinčeva rasta i razvoja težnja za samoostvarenjem.
Zbog toga je učiteljeva fundamentalna uloga omogućiti i pomoći učeniku u samorealizaciji.
Preduslovi koje trebaju posjedovati svi «dobri» učitelji temelje se na altruizmu i pedagoškom taktu. Specifične kompetencije, znanja i vještine, ujedinjene sa spomenutim preduslovima čine osobni stil svakog učitelja. Upravo o učiteljevu ličnom stilu ovisi hoće li on uistinu, i koliko, doprijeti do učenika, pogotovo do onih do kojih je «nemoguće» doprijeti (Jensen, 2004.).
U toj skupini nalaze se djeca i mladi s različitim vrstama i skupinama poremećaja (poremećaji učenja - zbog zaostalosti u razvoju, autizma, retardacije; poremećaji motoričkih vještina – hiperaktivnost; poremećaji ponašanja – manjak pozornosti, poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem, poremećaj ophođenja; poremećaji ličnosti – depresija, hronični stres, naučena bespomoćnost...) te traumatizirani učenici (emocionalna trauma).
Neki će učenici popraviti svoj uspjeh i ponašanje samim učiteljevim prepoznavanjem problema, brige i otvaranjem prema njima, a drugi će trebati terapijske intervencije i interdisciplinarnu pomoć.
U sklopu interdisciplinarne pomoći traumatiziranoj djeci i mladima te djeci i mladima s različitim vrstama i skupinama poremećaja, koju osiguravaju i pružaju mnogi stručnjaci različitih disciplina u školi (psiholozi, pedagozi, defektolozi...) i izvan nje (psihoterapeuti...) uloga učitelja likovne kulture vrlo je važna.
Kao organizator specifičnih nastavnih aktivnosti temeljenih na kreativnoj igri on potiče stvaralačko ponašanje i razvitak djece na spoznajnom, emocionalnom i socijalnom planu aktivirajući doživljavanje i proživljavanje njihovog svakodnevnog, ali i traumatskog iskustva.
U savremeno koncipiranoj nastavi likovne kulture, učitelj uči djecu i mlade kako promatrati (spoznavati osobno okruženje); kako osjećati (suživjeti s ličnim okruženjem); kako komunicirati (dijeliti spoznaje i osjećanja s drugima iz najbliže okoline); kako suočavati probleme i obogatiti osobne strategije za njihova rješenja; kako planirati, «skicirati» i konačno ostvariti svoje «vizije svijeta» (estetske probleme) kroz umjetnički, likovni sadržaj; kako vrjednovati vlastiti, odnosno tuđi likovni izražaj usvajanjem nekih elementarnih kriterija društvene komunikacije (s razrednom zajednicom)
Likovne aktivnosti (crtanje, slikanje, modeliranje) koje uključuju rad u različitim likovnim tehnikama i materijalima imaju odgojno-obrazov
Likovne aktivnosti dovode djecu bliže njihovim osjećajima i često su «most između osjetila i osjećanja» (Ouklander, 1988., 81). I, ne manje važno, učitelji likovne kulture i sami su «kreativci» koji su najčešće otvoreni za pronalaženje vlastitih, inovativnih pedagoških postupaka i metoda kako na individualnom, tako i na skupnom planu, u razredu ili u likovnim
radionicama. Budući da ne postoje provjereni «recepti» o načinima i tehnikama psihološko- odgojne pomoći koje bi učitelj likovne kulture morao ili mogao primijeniti u radu s traumatiziranom
kreativne (simboličke) igre i aktivnosti kroz koje se djeca mogu upustiti u simbolizaciju svojih traumatskih doživljaja, rad na činjeničnim događajima i prisutnim emocijama, individualni rad i skupne aktivnosti koje mogu uključivati i članove porodice (kreativni susreti).
Savremene strategije psihološko-ped
Pripremila: Azra Pandur
PODIJELI
PRIDRUŽI SE GRUPI
PRIDRUŽI SE GRUPI
PC školarac za roditelje i učitelje |
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt