Proučavajući moždanu ćeliju, Ser Carls Serington (Charles Sherrington),
koji se smatra praocem neurofiziologije, bio je podstaknut da napiše slijedeći poetski iskaz:
„Ljudski mozak je čarobni razboj na kome milioni svijetlećih čunkova tkaju
razlivajuću šaru, šaru uvijek punu značenja, premda
nikad stalnu,promjenljivu harmoniju manjih šara.
Kao da je Mliječni put započeo nekakav kosmički ples“
Procjenjuje se da se u mozgu svakog čoveka nalazi milion miliona (1.000.000.000.000)
moždanih ćelija. Svaka moždana ćelija (neuron) sadrži ogroman
elektrohemijski kompleks i moćan sistem za obradu i transmisiju
mikro podataka koji se, uprkos svojoj složenosti, može smjestiti na vrh glave čiode.
Svaka od ovih moždanih ćelija izgleda kao super-hobotnica, sa centralnim tijelom i
desetinama, stotinama, ili hiljadama pipaka.
Što više uveličavamo prikaz, vidimo da je svaki pipak kao grana nekog drveta,
koji zrakasto polazi iz ćelijskog centra ili nukleusa. Kraci moždane ćelije se nazivaju
dendritima (opisani kao „prirodni oblici ili strukture nalik drvetu“). Jedna posebno krupna i
dugačka grana, zvana akson, predstavlja glavni izlaz za svaku informaciju koju prenosi data ćelija.
Svaki dendrit i akson može biti dug od jednog milimetra do 1,5 metra, a po njihovoj
površini se čitavom dužinom nalaze mali izraštaji nalik pečurkama koji se nazivaju
dendritskim trnćima i sinaptičkim čvorićima.
Idući dalje kroz ovaj super-mikroskopski svijet, nalazimo da svaki dendritski
trnić/sinaptički čvorić sadrži hemijske supstance koje predstavljaju glavne prenosnike
poruka u našem ljudskom procesu mišljenja.
Dendritski trnić ili sinaptički čvorić iz jedne moždane ćelije će se povezati sa sinaptičkim
čvorićem iz druge moždane ćelije, i dok električni impuls putuje kroz moždanu ćeliju,
hemijske supstance se prenose kroz sićušni, tečnošću ispunjeni prostor između ćelija.
Ovaj prostor se naziva sinaptičkim jazom.
Hemijske supstance se prenose na prijemnu površinu, stvarajući pri tom impuls koji
putuje kroz prijemnu moždanu ćeliju, odakle se upućuje na susjednu moždanu ćeliju
(v. detalj ilustracije na str. 15).
Iako pojednostavljeno ilustrovana, kaskada biohemijskih informacija koje prolaze
kroz sinapsu je zastrašujuće inspirativna po svojoj veličini i složenosti. To su, u
mikrokosmičkim razmjerama, Nijagarini vodopadi.
Moždana ćelija može primati impulse iz stotina hiljada spojnih tačaka u svakoj sekundi.
Ponašajući se kao ogromna telefonska centrala, ćelija može trenutno izračunati, mikrosekundu
po mikrosekundu, sumu podataka svih primljenih informacija, i zatim ih usmjeriti na odgovarajući put.
Dok data poruka, ili misao, ili ponovo doživljeno sjećanje prolazi od jedne moždane ćelije
do druge, uspostavlja se biohemijska elektromagnetna staza. Svaka od ovih neuronskih
staza je poznata kao „memorijski trag“. Ovi memorijski tragovi ili mentalne mape predstavljaju
jednu od najuzbudljivijih oblasti savremenog istraživanja mozga, dovodeći nas ujedno do
nekih iznenađujućih zaključaka.
Svaki put kad nešto pomislite, biohemijski/elektromagnetni otpor duž staze kojom se
prenosi ta misao se smanjuje. To je kao da pokušavate da raščistite stazu u
šumi. Prvi put to predstavlja borbu, jer treba da se izborite za svoj prolaz kroz šiblje.
Drugi put kad budete išli istom stazom, biće vam mnogo lakše zbog raščišćavanja
koje ste uradili prvi put. Sto češće budete išli tom stazom, nailazićete na sve
manji otpor, dok, nakon mnogih ponavljanja, ne budete imali širok, gladak put
koji zahtjeva vrlo malo ili nimalo raščišćavanja. Sličan fenomen se dešava i
u vašem mozgu: što više ponavljate obrasce ili mape misli, nailazite na sve manje otpora.
Prema tome, imajući u tome ogromni značaj, samo ponavljonje povećovo
vjerovotnoću ponovljanja. Drugim riječima, što se češće neki „mentalni događaj"
dešava, veća je vjerovatnoća njegovog ponovnog dešavanja.
Knjiga MAPE UMA
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt